Sudeći po albumu 'Spomen ploča', dobili smo vrhunsku funk atrakciju kakva nije postojala ni u vrijeme globalne funkomanije 70-ih godina u svijetu. Štoviše, čak i na osnovi preslušavanja studijskog albuma, jasno da je će koncertna izvedba Ede Maajke i benda biti atrakcija i provod za pamćenje. A što je Edo zapravo napravio?

Sa željom da napravi svojevrsni 'best of' svoja četiri albuma, Edo je odabrao 13 svojih starih pjesama nastalih od 2002. do 2009. i u potpunosti im promijenio aranžman. Ta promjena aranžmana dala je Edi potrebnu snagu glazbe koja se djelomično gubila u sintetičkom zvuku digitalne tehnologije na njegovim studijskim albumima. Drugim riječima, novi aranžmani temelje se na bogatim brass dionicama i razigranom basu te prije svega odličnom pratećem bendu. Baš kao što su to radili velikani funka 70-ih godina prošlog stoljeća. Velikim dijelom je za to zaslužan trombonist Luka Žužić koji je napisao aranžmane za brass sekciju, no nema sumnje da je svemu kumovao te sve na kraju blagoslovio Edo Maajka.

Album otvara pjesma 'Ove godine' koja se bazira na melodijskoj brass liniji velikog hita Josipe Lisac 'Ležaj od suza' iz 1974. godine koji potpisuje Karlo Metikoš, a kojom se Edo htio pokloniti tom vremenu i ljudima koju su stvarali takvu glazbu. Njegujući old school funk, svojim je hitovima dao potpuno novo ruho pa su neki na momente neprepoznatljivi. No nije baš sa svim obradama uspio u potpunosti ostvariti svoj naum. Iako većina zvuči doista zadivljujuće nabrijana uz prigodni funk groove, 'Ona je bomba' daleko eksplozivnije zvuči u originalnoj verziji. Kako god, old school funk najbolje je ipak dočarao u pjesmi 'Oldskul' koja je najdublji poklon funku nastao na ovim prostorima.

Na albumu se nalaze i dvije nove pjesme, koje zapravo pripadaju grupi Trnokop koju su svojevremeno osnovali Edo i Damir Avdić – Diplomatz. Tekstualno jednako provokativne kao i sve Edine pjesme, 'Fotelja' ima sjajnu političku notu, dok 'Tata mama' sadrži daleko više slojeva. I dok se Edo u pjesmi osvrnuo na obiteljsko nasilje, Avdić je svojom gitarom sjajno obogatio pjesmu dajući joj potrebnu rock žestinu. Nažalost, Edo je, po vlastitom priznanju, smekšao nove verzije pjesama Trnokopa kako bi se bolje uklopile na album. Doista je prava šteta što Trnokop nije zaživio, no nikad se ne zna. Istovremeno, Edo se poigrao i pjesmom istog naslova legendarnog Koje koji je skladao tu pjesmu i začinio je upravo brass sekcijom koju je predvodio tadašnji član Discipline kičme Zerkman. Tako se čak i stihovi Edine pjesme 'Tata mama' sjajno nadovezuju na stihove Kojine pjesme: 'Tata mama, tata mama, ja ne, ne, ne, neću sa vama' koje su Edi također refren, ali uz daleko okrutniji i realniji opis obiteljskog nasilja.

Sve u svemu, 'Spomen ploča' je spomenik funku koji nikada nije dobio zasluženo mjesto na ovim prostorima i sjajan prijelaz na novo poglavlje u karijeri Ede Maajke koje nas tek očekuje na novom studijskom albumu na kojem bi funk beg Edin Osmić trebao nastaviti u istom ritmu.

Ocjena: 9/10
Izdavač: Menart