Trebalo nam je toliko jer živimo u Zagrebu, a Mostar je udaljen petstotinjak kilometara, pa smo dosta toga zbog financijskih razloga morali raditi na daljinu. S druge strane, nemalo je i specifičnosti za koje se moralo pripremati, recimo mostarski govor koji su glumci morali savladati. Probe s glumcima koji su i iz Zagreba, i iz Sarajeva, i iz Mostara, i Bogdan iz Beograda, pa je sve to otežavalo i dodatno produžavalo pripreme. No, ja i inače studiozno pristupam svakom poslu, i u kazalištu i na filmu, i na Akademiji, i ne finaliziram stvari dok sve nije gotovo. Bolje se dobro pripremiti nego zatajiti za vrijeme snimanja.

Film je drama o dilemi koja razdire glavnog lika hrvatske nacionalnosti - otići ili ne na pogreb predratnom prijatelju, muslimanu. Prošlo je dvadesetak godina od ratnih sukoba. Koliko je ta dilema još uvijek prisutna unutar građana Mostara?

I jest i nije. Kod Slavka je to i malo naglašeno. On nosi zrnca paranoje u svom karakteru jer su preko njega prešli mnogi politički sustavi u kojim je živio. U priči njega nigdje ne zatekne nikakva opasnost, ali on je svejedno konstantno oprezan, reklo bi se - puše i na hladno. Život ga je naučio opstojanju u različitim okolnostima, a te okolnosti često nisu bile u njegovu korist. Zato se formirao s nekom vrstom bojazni i neslobode.

Film je duboko uronjen u vaš rodni grad za koji ste rekli da je postao obrazac problema postjugoslavenske krize, odnosno grad bez rješenja. Hoćemo li potvrdu toga pronaći i u vašem filmu ili ćete u njemu probati doći do nekog rješenja?

To sam rekao samo zato što osobine tog obrasca još uvijek postoje u Mostaru. Sve se oko Mostara nekako sredilo, svi se kako-tako snašli, jedino je još Mostar ostao unutar tog obrasca – sve se u našem okruženju rastače po nacionalnom ključu. Kako Jugoslavija, tako i sve poslije nje. Zar to nije slučaj i s Mostarom? Ponuditi rješenje značilo bi demagogiju u bilo kojoj varijanti, a film nije tu zbog toga, on eventualno može konstatirati stanje stvari i radikalizirati ga do prepoznatljivih razina. Ogoliti ga i prikazati jasnijim.

Čitav svijet i jedan rat uz prateće moralne i emocionalne lomove u filmu se odvija unutar jednoga dana. Je li taj jedan Slavkov dan, kao u Joyceovom 'Uliksu', tek slučajni isječak iz slične mučne svakodnevice?

Dan već sugerira slučajnost i fragmentarnost, ali i zbijenost i svodivost većih cjelina. Takvo svođenje može negirati klasičnu narativnost u korist konstatiranja stanja stvari jer priča u takvoj formi kao da se ne može razviti.

Glumačka ekipa je, kako ste rekli, iz raznih strana regije, a glavni glumci su Bogdan Diklić i Nada Đurevska. Što vas je privuklo upravo njima?

U šali kažem da, tko poznaje Diklića, automatski mu je sve jasno. On već u sebi posjeduje karakteristike tog lika - malo teškog i preopreznog čovjeka. Posjeduje iskustvo slično mojem, prepoznaje situacije o kojima priča govori. Osim što je izniman glumac. Nada je po sebi već ta žena, koja trpi i dolazi iz sličnog mentaliteta. Birao sam ljude koji po sebi već posjeduju osnovne crte likova koje sam napisao, pa sam iz te 'zajedničke' osnove gradio dalje.

Koliko je vama glumac važna točka izvedbenog čina, filmskog ili kazališnog? U kazališnim projektima u centar stavljate upravo rad s glumcem.

Glumac je početak i završetak tog procesa. Zapravo, ne glumac, nego čovjek. I svi oblici u koje se može pretvoriti. I u kazalištu i na filmu - uvijek se radi o psihološkim varijacijama jedne prepoznatljive situacije. Meni je važno da ta situacija, osim što je prepoznatljiva, bude i autentično proživljena u osobi glumca, pa da onda može biti glumljena, dakle, opetovano javno predstavljena, ne kao neko privatno iskustvo, već kao zajednički problem privatiziran kroz osobni rad na njemu.

Razlikuje li se vaš rad s glumcima na filmu i u kazalištu? Posebice jer ste u radu na filmu strogo ograničeni brojem dana snimanja.

Da, film juri trenutak koji je nepovratan, snimiš scenu na tom mjestu i u to vrijeme, a kazalište je stabiliziranje stanja: i pojedinačno emotivna i kolektivna, ali i suigra. U tom smislu kazalište kao da je manje slika, a više odnosni koncept više sudionika u jednom trenutku. Film kao da je više slika ili prije svega slika, pa onda ostalo. Kao da je film više prezentniji, a kazalište imaginativnije. Rad je u oba slučaja specifičan, ali za mene podjednako zanimljiv jer su materijali s kojima se barata gotovo isti.

Vaša posljednja zagrebačka predstava 'Izlog' premijeru je doživjela prije dvije godine, od kad tandem Rajković-Jelčić scenski šuti, što se tiče Zagreba. Čekate li pravu priliku, ideju, ponudu ili ste razapeti na drugim projektima i poslovima?

Mi oduvijek imamo svoj ritam i gomilu interesa i izvan kazališta. Sumnjičav sam oduvijek prema kvantiteti. Dosta radimo vani, pa nas tu nema koliko bismo željeli. Baš se sprema njemačka verzija 'Izloga'. Radimo novu premijeru na ljetnim igrama u Dubrovniku i na jesen novi projekt u ZKM-u. Stoga ne brinite, možda vam još i dosadimo.

Poetikom i originalnošću Nataša Rajković i vi činite zaseban kreativni otok na samim kvalitativnim vrhovima hrvatskog kazališnog života. Koliko je teško umjetnicima s jasnim autorskim potpisom, poput vas, izbjegavati ponavljanja i šablonizacije?

Mi ih izbjegavamo koliko možemo. Eto, taj 'Izlog' je odlazak iz uvriježenog kazališnog prostora, kao i Austrijska predstava koju smo radili prije godinu dana s ljudima s poteškoćama u razvoju. Čudim se ljudima koji nemaju potrebu nešto iščašiti u svojom kontinuitetu. Ja i sad dok snimam film cimnem svog snimatelja Erola Zubčevića da bi makar tako učinio kadar prljavijim i drukčijim, da bi se pomaknuo iz uvriježenosti, makar i na tako formalan način.

Osim kao redatelj, u hrvatskom kazališnom životu sudjelujete i na njegovim 'izvorima', kao profesor na zagrebačkom ADU-u. Što biste rekli, gdje je danas hrvatsko kazalište? A gdje bi moglo biti sutra? Koliko uspijeva pratiti nove medije? Koliko uopće tomu treba težiti?

Jednim dijelom je duboko u prošlosti, da ne kažem u bespućima konzervativnog poimanja svijeta i vremena, a drugim dijelom, istina znatno manjim, u zanimljivom, živom i pametnom dosluhu s vremenom u kojem živimo. Mislim tu, recimo, prije svega na ITD i ZKM, Natašu Rajković i Dubravku Vrgoč. A gdje bi moglo biti sutra? Tko zna... Zavisi puno od kulturne politike, zapravo od njezine projekcije u budućnost, od kulturne strategije novih vlasti, budući da strategije dosad nije bilo. I to je oduvijek bila moja osnovna zamjerka svim ministrima kulture dosad. Radilo se kao po nekoj špranci, da se duhovi ne uznemire. Svima je danas jasno da tako više ne može. Recimo, ono što mislim da bi se svakako trebalo napraviti je revizija prioriteta.