U svom tekstu 'The Good Enuf Rvltn', objavljenom u rujanskom izdanju magazina Wired, Robert Capps iznimno je pedantno detektirao i analizirao novi fenomen 'poboljšanja svega, zamaskiranog u sranjetizaciju', i nazvao ga prema formatu koji je promijenio svijet – 'MP3 efekt', kao ishodište nove tehnološke revolucije nikad povezanijeg planeta, revolucije koja je do danas zahvatila praktički svaki komad ubrzane svakodnevice, od digitalne fotografije preko prijenosnih računala, mobilne i internet telefonije do net TV-a, digitalne književnosti pa čak i web marketinga i virtualne prodaje.

'MP3 efekt' počeo je, dakle, s mp3-cama – sjećate se Napstera? Onog trena kada je trgovac sadržajem ostao zbunjen i izgubljen u nagloj promjeni poretka, agresivno pokušavajući vratiti kazaljke na satu, a krajnji korisnik shvatio da umjesto trošenja 150 kuna za jedan CD može za dvostruko više novca kupiti hard disk na koji stane nekoliko tisuća songova, urušavanje glazbene industrije bilo je nepovratno, a val promjena posve je izmijenio definiciju kvalitete: dok su prekaljeni audiofili, lašteći svoje pozlaćene činčeve, plakali nad ubojstvom 'fidelityja' i zazivali kažnjavanje krvavih ruku mp3-ja, milijune slušatelja posve je zaboljelo spolovilo za to što u novom formatu nema 'bogatstva zvuka' CD-a, ili još bolje vinila.

Štoviše, nedavno završena šestogodišnja studija sa sveučilišta Stanford znanstveno je dokazala to da svake godine sve veći broj studenata iz tzv. cyber generacije smatra da je zvuk koji dobivaju iz mp3-ja kvalitetniji od Hi-Fi standarda! Jednostavno zato što je njihovo uho naviklo na distorziju koju proizvodi kompresija pa im je čistoća starog vinila danas posve neprirodna, posebno odbojna kod rock and rolla. 'Za njih, glazba tako treba zvučati', piše Capps, podsjećajući nas i na ostale nove definicije 'kvalitete' – mogućnost da se glazba pretvori u data, podatak koji se može kopirati i 'pejstati', 'aploudati' i skidati gdje i kako želite, od kompjutora do mobitela; gotovo sva glazba svijeta postala je dostupna na nekoliko kliktaja mišem, servirana na pladnju monitora, spremna za dijeljenje preslušanog s ostatkom planeta. A to su osobine 'neokvalitete' koje se u 21. stoljeću cijene daleko više od onoga što su nam davali CD i ploča, ostavštine 'stoljeća copyrighta'.

Osim toga, pojavila se i najvažnija nova osobina radikalne promjene stvaranja, distribucije i slušanja glazbe – to da je njezina internetska dostupnost, iTunesu i ostalim sličnim servisima unatoč, apsolutno besplatna i toliko 'demokratizirana' da izlazi izvan bilo kakvog dohvata bilo kojeg tijela za regulaciju autorskih prava. Što je ujedno i osobina najproblematičnija za industriju i autore koji žele životni stil glazbenih mastodonata, fenomen koji je dotukao glazbeni biznis kakav smo nekada poznavali te počeo drastično mijenjati i filmski.

Može li takav pristup biti globalan i dominantan u trenutačnom poretku stvari, ili je riječ tek o ekscentričnim postupcima radikalnih sanjara? Na to pitanje 'RIP!: A Remix Manifest' ne daje pretjerano jasni odgovor, ali iznimno pametno ulazi u žestoku polemiku, ne zaboravljajući ostati zabavan i nimalo zatvoren u hermetičku intelektualnu raspru, bivajući dovoljno jasan čak i potpunim laicima koji nemaju pretjerano puno pojma o copyLEFT-u, prepucavanju o javnom dobru i pravoj prirodi utjecaja prošlosti kulture na njezinu sadašnjost i budućnost – ali znaju da bi trebali imati.

Gaylorov zahvat velik je i ambiciozan pa se dotiče ne samo fenomena bootlega/sinergija/mash-upova/remikseva te mozaično-kaleidoskopske prirode nove 'party glazbe' koja jednostavno ne može postojati po starim pravilima igre (ne samo tehnološkim, dakle, već i pravnim), već i temeljne prirode interneta, audio i vizualnog remiksiranja, kao i sukoba koji već desetak godina bjesni na potezu copyLEFT vs copyRIGHT, 'informacijska autocesta i golema knjižnica' vs. 'veliko tržište i još veća zarada', prošlost vs. budućnost, rata novih ideja i stare garde, koja vjerojatno ne zna upaliti kompjuter, ali zna brojati lovu; ovo je, najkraće rečeno, film o drastičnoj promjeni generacijskog stava, od pasivnih konzumenata do korisnika koji više nisu odijeljen zidom od samog proizvođača kulturnog sadržaja.

Za 'RIP!: A Remix Manifest' tako o svemu govore Girl Talk, mash-up superzvijezda; profesor Lawrence Lessig, ikona copyLEFT pokreta, odvjetnik i autor manifesta koji je inspirirao ovaj film; Gilberto Gil, legendarni glazbenik koji je, zasjevši u fotelju brazilskog Ministra kulture, uveo Creative Commons u državnu svakodnevicu, oduprijevši se pritiscima primjene zastarjelih američkih zakona o copyrightu... Putujemo u brazilske favele i američke planine, upoznajemo Mouse Liberation Front, posjetimo i Kinu, 'Meku piratstva', pravi i lažni Disneyland...

Sve to uz jasno naglašavanje apsurda i licemjerja današnjeg zakonodavstva. A jedno je sigurno – zakoni koji 90 posto stanovništva čine kriminalcima ne mogu opstati. Hoće li ih promijeniti ovakvi dokumentarni filmovi, ma koliko dobri bili, nije sigurno. Sigurno je samo to da definitivno ne mogu odmoći u misiji.