Oblaci su se cijeli dan komešali iznad Otoka mladosti, ali nisu donijeli kišu, što će reći da smo tri dana gacanja po zaostalom jarunskom blatu po prvi puta u dugo godina preživjeli suhi. Da je kojim slučajem i pala kiša, ona ne bi naškodila kaubojskom šeširu Jeffa Tweedyja, koji se s Wilcom vratio u Zagreb četiri godine nakon jednog od najboljih koncerata ovog tisućljeća, onog na Velesajmu. Smještanje nastupa u rani termin od 18:30 rezultiralo je nešto slabijom posjećenošću, ali par tisuća ljudi koji su stigli na vrijeme mogli su uživati u najuvjerljivijem svemirskom folk rocku koji je INmusic u svojih jedanaest godina postojanja uspio ponuditi.

'Nije mi stalo do druge publike koliko do vas' – možda su previše kurtoazne riječi blesavog Tweedyja nakon što nas bend razvali predivnom 'Hummingbird' u maniri Lennon-McCartneyja. No kad bacite pogled na bubnjara Glenna Kotchea s hrvatskim grbom na košulji, kralja kula Johna Stirratta na basu i potpuno nevjerojatnog Nelsa Clinea, jednog od najvećih živućih gitarista, jasno vam je da gledate bend koji nije tu da bi tek tako otaljao festivalski termin. Sat i dvadeset minuta vrhunske svirke, uz podjednaki naklon aktualnom albumu 'Star Wars' te bogatoj hitoidnoj riznici benda, prolazi u tren i kulminira epskom Clineovom solažom na 'Impossible Germany' te epilogom 'The Late Greats'. Veličanstven bend.

Uigrani world music termin na World Stageu lijepim sinkopiranim gibanjem popunjava Pat Thomas, rock zvijezda iz Gane koja nam otvara glazbeni prozor u tu glazbeno manje poznatu afričku državu. Na Hidden Stageu, u međuvremenu, svoj slavonski sitni vez, prožet funkom i grungeom, isplest će vinkovačko-vukovarska četvorka Sleepyheads, kojoj će lijepo ozvučen i osvijetljen prostor donijeti još ponekog fana.

Većina posjetitelja festivala ipak se odlučuje za The Kooks. Britanski rokeri iznenađujuće uvjerljivo popunjavaju predheadlinerski termin na glavnoj pozornici te živahnom mješavinom britpopa, nategnutih gitara i sintisajzera uspijevaju razigrati prilično veliku gomilicu okupljenih i odagnati etiketu priljepka Arctic Monkeysa i Libertinesa koja ih prati posljednjih deset godina.

Parirati im pokušavaju Yeasayer, nastavljači tradicije plesnog njujorškog post-punka koju su inicirali Talking Heads. Zanimljivo dekorirana pozornica s kartonskim likovima koji služe kao rasvjetna tijela u početku djeluje kao neuvjerljiva kamuflaža za prog-rock pimplanje. No negdje na polovici koncerta događa se transformacija u veseli tropski disko koji kulminira u završnima 'Sunrise' i 'I Am Chemistry'.

I onda – svijet staje. Deset ljudi odjevenih u crno, predvođeni PJ Harvey, jednom od rijetkih ikona rocka koje još nismo vidjeli u Zagrebu, kreće s posmrtnim maršem za poraženo, u cinizam ogrezlo čovječanstvo. 'This is how the world will end', ječi iz sedam grla u 'The Ministry of Defence', dok procesija sastavljena od brass sekcije (u kojoj je nerijetko i sama Polly Jean), hrpe udaraljki i dekorativnih gitara koje krpa Mick Harvey, suosnivač Caveovih The Bad Seedsa.

Za ovu komornu inkarnaciju PJ Harvey prije svega je zaslužan John Parish, njezin dugogodišnji suradnik i koautor na posljednja tri albuma koji je buntovnicu pretvorio u angažiranu post-hipi proročicu. Setlistom zato dominiraju numere s aktualnog 'The Hope Six Demolition Project', nadahnutog Pollyinim putovanjem od Washingtona do Kosova. Iako aktivizam stvari poput 'The Community of Hope' na albumu djeluje banalno, Polly Jean nas u sat i pol vremena uspijeva uvjeriti da je posljednja živuća ikona rokerskog buntovništva, s narativom prilagođenim ciničnim vremenima. Rasplet koncerta s '50ft Queenie', 'Down By The Water' i 'A Perfect Day Elise', prearanžirane za potrebe deseteročlanog benda, umjereno zadovoljavaju sve one koji su očekivali presjek karijere. Onima koji su nastupu prišli bez predrasuda i s dovoljno predznanja o aktualnom smjeru PJ Harvey, jasno je da su svjedočili koncertnom trijumfu.

S Jaruna nas ispraćaju Amerikanci Shearwater koji su, unatoč aktualnim referencama na Donalda Trumpa i šarmu multietničke postave, ostavili dojam generičkog indie rock benda bez pretjeranih iznenađenja. Unatoč tome, treća večer donijela je najkvalitetnije nastupe i otvara prozor u pozitivnu budućnost INmusica kao festivala s lokalnim šarmom i inozemnom prepoznatljivošću. Blatne cipele spremne su za sljedeću godinu.