'Ludi život'

Dokumentarni film 'Ludi život' izuzetno je potresno svjedočenje života na marginama San Salvadora, u kojemu je jedan od rijetkih načina preživljavanja – pripadništvo jednoj od dviju bandi – ujedno najopasniji i najokrutniji. U prostoru u kojemu banda znači više od tek kriminalnog udruženja te se njena pravila štuju snažnije od moralnih i božjih zakona, smrt je svakodnevica, a tetovaža simbol bunta protiv životne rubnosti. Mara 18 jedna je od dvije okrutne bande koje vladaju marginama San Salvadora (i šire), koje ne prezaju ni od kojeg oblika zločina, od krađe i dilanja do ubojstva. Članovi bande su mladići, djevojke i njihova djeca (rijedak je odrasli član, budući da rijetki dožive odraslost).

Redatelj filma Christian Poveda uspio je pridobiti povjerenje nekih od članova Mare 18 te u dokumentarcu prati njihove živote kroz kratke epizode odijeljene ubojstvima aktera. Koliko se približio samoj priči, pokazuju scene s prvim reakcijama na vijesti o smrtima voljenih osoba, najintimnijim trenucima članova bande, njihovim zakletvama i inicijacijama.

Dokumentarac posebno prati dvije sudbine: mladića koji se zbog pripadništva bandi nalazi u popravnom domu i djevojku koja kao posljedicu života u bandi ima tane umjesto desnog oka. Dok ostali članovi bande tapkaju u mraku kriminala, smrti i malih životnih zadovoljstava, jedino njih dvoje napreduju: on u duhovnom i emocionalnom smislu, polako se udaljavajući od bande, ona u fizičkom aspektu – operacijom dobiva protezu i fizičku revitalizaciju. I dok on koristi pruženu ruku, djevojka pred kraj filma pogiba (i tako 'iznevjerava' autorov plan da filmom ipak otvori vrata optimizmu i nadi, čime se pokazuje ograničena autorska moć u prostoru dokumentaristike).

Dinamičnog ritma i zastrašujuće blizine groznoj realnosti, popraćen odličnom glazbom, film je izuzetno snažno svjedočenje rubnog preživljavanja u prostorima u kojima drugog izlaza naizgled nema. Tragična potvrda okrutnosti života na društvenim marginama San Salvadora bilo je ubojstvo redatelja Christiana Povede nekoliko mjeseci nakon što je snimio film. Pretpostavlja se da su ga ubili članovi bande.

'Ubio sam majku'

Dok je 'Ludi život' u potpunosti zaslužio Zlatna kolica u vrlo jakoj konkurenciji dokumentaraca, za 'Ubio sam majku' Xaviera Dolana-Tadrosa, koji je autor scenarija, redatelj i glavni glumac, ne bismo to mogli reći. U konkurenciji, između ostalih, odličnog 'Machana' koji je otvorio festival, izuzetno zanimljivog i izazovnog 'Parque via', odlične psihološke antiratne drame 'Libanon' te vrlo dobrih i mučnih 'Ordinary people' i 'Crnaca', 'Ubio sam majku' doima se poput poluamaterskog uratka duboko uronjenog u pubertet i ono što ide s njim.

U filmu ne pogiba nijedna majka kao žrtva poludjela sina, već se tragika zadržava na emocionalnom razdvajanju majke i sina koje ide i preko granica mržnje, te se konstantno vraća u nemotivirane izljeve prekomjerne ljubavi. Taj stalni ples između ljubavi i mržnje potaknut je kolebanjima glavnih likova te svojom opetovanošću sam sebe negira, odnosno zatomljuje osjećaje, koji se svode na pubertetsku igrariju.

Kao antipod majci glavnog junaka Huberta nalazi se majka njegovog dečka, koja je klasičan primjer kompića, a ne roditelja. Poput te majčine opreke sve se u filmu kreće upravo na relaciji crno-bijelo, nema stupnjeva niti sivih područja. Tako i Hubertove emocije preskaču prijelazne faze, čime umanjuju životnost. Uz to, film pati od pretjerane doslovnosti i strukturne razmahanosti.

Puno vredniji dio filma je način na koji je snimljen. Klasičnu pripovjednu strukturu razbijaju ispovjedne epizode u funkciji opravdanja mržnje i usporene scene kao dijelovi izmaštanih želja prepunih mržnje. I dok su nam usta upravo puna mržnje, do kraja filma ne nalazimo pravo opravdanje za nju, što je čini pomalo ispraznom.

Kako uza sve to opravdati nagradu i hvalospjeve kojima je film zasipan? Ključan element leži, čini se, u autorovoj mladosti. Djelomično autobiografski scenarij je danas dvadesetogodišnji Xavier napisao u 17, a film je snimio u 19. godini, što baca na film drugo svjetlo, djelomično opravdava njegovu pretjeranost i objašnjava je iskrenošću. Upravo u toj mladosti vidimo opravdanje nagrade autoru, očito, silnog potencijala.