Čak i ako niste gledali 'Stari divlji zapad', kultni film Michaela Crichtona iz 1973., velika je vjerojatnost da znate o čemu se u njemu radi. U nekoj neodređenoj, razmjerno bliskoj budućnosti, ljudi grade zabavni park za bogataše u kojemu se posjetitelji zabavljaju živeći u nastambama i krajoliku staroga divljeg zapada te uz vrlo vjerno proizvedene robote koji u tom parku taj divlji zapad žive kao svoju stvarnost. A onda jednoga dana nešto pođe po zlu. Nova HBO-ova serija, dugo očekivani 'Westworld' nije identična kopija Chrichtonova filma (u kojemu, usput budi rečeno, osim starog divljeg zapada postoje i tematski parkovi par drugih povijesnih razdoblja), ali je njime nadahnuta, iz njega vuče neke ikonske elemente (kao što je 'čovjek u crnom', pobunjeni revolveraš kojega u filmu glumi Yul Brinner, a u seriji Ed Harris) te osnovnu ideju sa zabavnim parkom, androidima koji se na neki način 'pobune' i ljudima koji ih tretiraju kao potrošne igračke.

Producent J. J. Abrams te scenaristički tvorci serije, Jonathan Nolan i Lisa Jay Nolan osnovnu su premisu 'Westworlda', međutim, još malo proširili i, što je još važnije, produbili te je ona, sudeći po screeneru od četiri epizode koji je HBO dao na raspolaganje novinarima, postala još bolja. Dugo očekivani spektakli o kojima se piše dok se još snimaju često znaju razočarati konačnim rezultatom, ali to ovdje nije tako.

Teško je pronaći išta čemu bi se prigovorilo u prve četiri epizode 'Westworlda', možda jedino pomalo kompliciranoj priči koja se mora pratiti s punom koncentracijom da biste uspjeli pohvatati konce o tome tko od 'westworldovskih' androida nešto zna, nečega se sjeća i čega je točno svjestan, no priče koje zahtjevaju koncentraciju i promišljanje teško mogu biti razlog za prigovor. Osim toga, ne čini se da je ta zahtjevnost posljedica zbrke, nego razvoja priče, koja će se u nastavcima koji slijede razjasniti.

Ono što će vam sigurno prvo privući pozornost jest da je 'Westworld' vizualno impresivan, od scenografije i fotografije u koju je očito uloženo strahovito mnogo truda i novca, pa sve do vrlo promišljenih efekata boja, tonova i ugođaja zbog kojih je stvorena atmosfera po kojoj stvarnost u seriji izgleda nestvarnije od zabavnog parka. Krasna je to usklađenost vizualne komponente serije s jednom od glavnih okosnica njezine teme - ljudskosti. Drama se u seriji, naime, počinje odvijati kada androidi iz parka, zbog nadogradnje koju je na njima proveo tvorac parka Dr. Robert Ford (nevjerojatni Anthony Hopkins) odjednom razvijaju samosvijest i počinju propitkivati stvarnost u kojoj žive, život koji im je dodijeljen i granice svijeta po kojem se kreću. Serija na toj premisi razvija jedan fini bladerunnerovski štih i gledatelju nenametljivo, ali bez ikakve dvojbe postavlja pitanje o ljudskome stanju, ljudskoj svijesti, njezinim granicama i mogućnostima njezine kontrole. Tko je ovdje ljudskiji - ljudi ili androidi? Treba li s androidima suosjećati? Mogu li se njihovi osjećaji, sjećanja, njihova svijest baš potpuno isključiti ili kontrolirati? Što će se dogoditi ako to ipak nije moguće?

No čak i ako ne želite razbijati glavu velikim filozofskim pitanjima (što ne bi bilo dobro), 'Westworld' vam i na samoj površini nudi vrhunsku, zanimljivu, napetu priču punu misterija i različitih putova kojima se kreću njegovi likovi. Nudi vam priču u kojoj pokušavate proniknuti tko je i što traži 'čovjek u crnom', tajanstveni i zloćudni revolveraš iz Westworlda kojemu, baš kao ni posjetiteljima toga zabavnog parka, pucanj iz puške i pištolja ne može ništa i koji parkom sije smrt tražeći skriveno blago jednog od pokojnih sutvoraca parka. Kakve to dvojbe muče Dolores Abernathy (sjajna Evan Rachel Wood), dobru djevojku koja na početku serije obožava svoj život, oca, momka koji je dolutao u grad i oteo joj srce, rutinu od koje joj se sastoji svaki dan, a onda jednoga dana počne sumnjati u granice svijeta u kojem živi. Hoće li vlasnica salunskog bordela, Maeve Millay (jedna od najjačih karika glumačke postave, Thandie Newton) shvatiti i povezati sjećanja na ljude u skafanderima i svoje prošle živote koja je proganjaju kroz svakodnevicu? Hoće li William, jedan od posjetitelja parka, u susretu s pobunjenim androidima koji prekoračuju granice svojih zadanih uloga, i dalje prema njima gajiti ljudsko suosjećanje ili će se pretvoriti u svojega kolegu, koji ih od početka tretira kao potrošnu robu? I što će s tim 'kvarom' u ponašanju androida učiniti uprava parka?

O seriji 'Westworld' već se dugo govori i piše te je se najavljuje kao mogućeg nasljednika HBO-ova megahita 'Igra prijestolja'. Hoće li serija doista postići jednaku popularnost kao i 'Igra prijestolja' teško je procijeniti i to vjerojatno ovisi o tome postoji li među gledateljstvom jednako mnogo obožavatelja ove vrste znanstvene fantastike kao što postoji obožavatelja fantastičnog žanra 'Igre prijestolja'. No pritom valja napomenuti da je u 'Westworldu' riječ o science-fictionu kakav je, primjerice, njegovao Philip K. Dick (književnik po čijem je djelu snimljen već spomenuti 'Blade Runner'), u kojemu onaj dio SF-a koji upućuje na to da je riječ o fikciji nikada ni trenutka nije zanemaren na račun onoga koji upućuje na futurističku znanost. Priča ovdje, dakako, ne bi mogla postojati ni funkcionirati bez tog 'science' dijela - zato 'Westworld' bez ikakve sumnje JEST SF serija, ali poanta je u ljudskoj drami i ljudskome stanju pa će se serija, sigurna sam, svidjeti čak i onima koji na svaki spomen SF-a počnu kolutati očima i žaliti se kako im 'svi ti svemirci i leteći tanjuri idu na jetra'.

Uz predivne vizuale, fantastičnu priču i nevjerojatne glumačke izvedbe izdvojila bih još i glazbu. Ovo je jedna od rijetkih serija u kojima glazba igra važnu ulogu a da mi pritom ne ide ni mrvice na živce, možda zbog toga što je riječ o scoreu, a ne o soundtracku, dakle, koristi se originalna instrumentalna/orkestralna glazba, ali s jednim zgodnim preokretom - vrlo je često riječ o pjesmama iz modernog doba (recimo, "Black Hole Sun" Soundgardena) prearanžiranima za drugačiju izvedbu, primjerice, za onu na mehaničkom pijaninu. Povremeno se koriste i neke klasične kompozicije, obično kao naglasak na prirodu određene scene, kao arija 'Habanera' iz opere Carmen, koja naglašava epičnost pa čak i - logično - operski stil prizora jednog velikog pokolja u Westworldu.

Mogla bih takve sitnice i pojedinačne elemente 'Westworlda' izdvajati i nabrajati u nedogled, kako bih se kojeg sjetila, no sve bi to na kraju vodilo prema jednom jedinom zaključku - nemam dovoljno riječi kojima bih opisala koliko mi se (barem zasad) sviđa ova serija. Svašta je moguće - na primjeru 'Pravog detektiva' saznala sam da me i serije koje mi prvo izgledaju fantastično poslije mogu razočarati, ali duboko sumnjam da ova bude. Moguće je jedino da bude 'nešto manje dobra' u sljedećim epizodama, ali zasad mi se čini da će ovo biti jedna od novih najboljih HBO-ovih serija, uz bok, ako ne i bolja od 'Preostalih', a ni oni koji priželjkuju još jedan ep na razini 'Igre prijestolja' ne bi smjeli biti razočarani. Pogledajte zato 'Westworld' kada počne u ponedjeljak. Meni je uspio čak i nadmašiti očekivanja.