Scenarij u kojem bi jedan od najposjećenijih domaćih festivala bio onaj posvećen dokumentarnom filmu, u kojem bi građani cjelovečernje dokumentarce gledali u multipleksima i u udarnim terminima Hrvatske televizije, i to s gledanošću većom od one koju postižu igrani filmovi, te u kojem bi u Zagrebu, uz nekoliko specijaliziranih dokumentarnih produkcija, uspješno funkcioniralo i pravo malo dokukino, prije desetak godina vjerojatno bi zvučao kao znanstvena fantastika

Mnogo se promijenilo u tih nekoliko godina. Od osnivanja buntovne produkcije Factum, koja je kasnije utemeljila i izvrsni festival Zagreb Dox, do svjetskog buma novog, angažiranog dokumentarnog mainstreama koji su proslavili provokativni Michael Moore i njegovi suvremenici

Iako posla još ima puno, a put do izjednačavanja statusa igranog i dokumentarnog filma ni približno nije prijeđen, sa sigurnošću možemo reći da je dokumentarac danas jedan od najpropulzivnijih i najpopularnijih oblika filmske umjetnosti u svijetu. Trend uspona dokumentarizma nije zaobišao ni našu zemlju.

'Prijeđen je velik put, kao i u mnogim drugim djelatnostima u ovoj zemlji. Treba se samo sjetiti da nas je u vrijeme kada smo počinjali s Factumom predsjednik Tuđman javno prozivao na televiziji, a Sabor je raspravljao o jednom našem filmu i većinski se složio da radimo – krivo! S druge strane, kada smo započinjali s Doxom, mnogi su nam proricali brzi slom. No, još smo tu', zadovoljan je Nenad Puhovski, redatelj i pročelnik nedavno osnovane katedre za dokumentarni film na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.

Gledaniji nego ikad prije
Osnivanje te katedre otvorilo je i institucionalnu mogućnost da se dokumentarni film u Hrvata izdigne iz statusa koji je godinama imao, kad su ga gledatelji smatrali dosadnom televizijskom formom, a mnogi mladi redatelji tek jednom od stepenica prema 'pravom', igranom filmu. I već je iznjedrio nekoliko obećavajućih mladih dokumentarista, poput Matije Vukšića čiji je 'Irokez' bio prvi domaći film prikazan na otvaranju Zagreb Doxa, ili Đure Gavrana koji je osvojio simpatije diplomskim filmom 'Kelti'.

'Dijelu gledatelja dojadila je 'plastičnost' holivudske produkcije i njeno uguravanje svih tema, razdoblja, problema i likova u uvijek iste obrasce. Tu je i veća medijska pažnja koju dokumentarci izazivaju, posebno od Mooreova pohoda po A festivalima. S druge strane, dio kinoprikazivača i festivala u dokumentarcima vidi priliku da za mali novac dobije zanimljiv program. No, na koncu, i to je dobro. Dokumentarci se gledaju više nego ikada,' ponudio je svoje viđenje Puhovski.

Osim u kinima i na festivalima, dokumentarci su izuzetno gledani i na televiziji, pogotovo na specijaliziranim programima poput Discoveryja ili History Channela, koje preko kabelske televizije u nas prati 340 tisuća kućanstava.

Omiljeni urednik Đelo Hadžiselimović, jedan od prvih koji su u našoj zemlji popularizirali dokumentarne forme, odnedavno ima i najbolji mogući termin, petkom poslije središnjeg Dnevnika, u kojem predstavlja dokumentarce novije produkcije.

'Ti su filmovi već dulje vrijeme po produkcijskim uvjetima i kvaliteti u vrhu svjetske proizvodnje i zato ih većina televizija danas prikazuje u udarnim terminima. Dokumentarci su posebno zahvalan sadržaj za javne televizije jer ispunjavaju sve uvjete koje bi njihovi programi trebali imati – obrazuju, zabavljaju i informiraju. Osim dokumentarnog filma, te tri uloge javne televizije danas ispunjavaju samo kvizovi', tvrdi Hadžiselimović.

Posljednjih godina, kaže, vidio je sjajnih autorskih filmova koje je htio pokazati publici, ali mogućnost za to dobio je tek nedavno.

Napokon u petak u 8 sati
'Televizijski dokumentarac traje 25 ili 55 minuta, i tom standardu su predviđeni programski termini. Autorski film može trajati od 14 minuta do četiri sata, i jednostavno ne paše u termine prilagođene televizijskom dokumentarcu! Sad smo, srećom, prvi put dobili termin cjelovečernjeg igranog filma za dokumentarce. A to smo dobili na temelju statistike jer pokazalo se da dokumentarni filmovi imaju nevjerojatno dobru gledanost', kaže Hadžiselimović.

Nažalost, on je zadužen samo za strani dokumentarni program i nema mogućnosti otkupiti neke od zaista sjajnih autorskih dokumentaraca koji se naveliko snimaju u Hrvatskoj.
Te nove dokumentarističke struje, kao i mnogo drugih trendova, krenule su prije desetak godina iz Factuma. Među njihovim radovima istaknuli su se autobiografski dokumentarci snimatelja Silvestra Kolbasa te film 'Sve 5' Dane Budisavljević, jedne od prvih dokumentaristica mlađe generacije, koja upravo dovršava svoj novi, autobiografski 'doks'. U godinama koje su slijedile kao najplodniji domaći nezavisni autor nametnuo se Goran Dević, danas asistent na odjelu dokumentaristike zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. A kao najperspektivniji mladi autor danas se sve više ističe i Igor Bezonović, koji upravo dovršava svoj film 'Blokada' o buntu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za koji je snimio čak 250 sati materijala.

Kako njihovi filmovi uglavnom nastaju mimo HTV-ove produkcije, put do malih ekrana nije im lak, jer otkupljivanjem vanjskih radova ekipa iz Dokumentarne produkcije HTV-a zapravo potiče vlastitu konkurenciju. Zbog toga ih mnogo češće gledamo u malom zagrebačkom Dokukino Croatia, prvom specijaliziranom kinu u kojem se osim projekcija održavaju i česta predavanja i diskusije o dokumentarnom filmu.

Najnovije iz domaće i strane produkcije uskoro ćemo gledati i na Zagreb Doxu, koji će se od 26. veljače održati u Centru Kaptol. U sklopu festivala organizira se pitching forum, predstavljanje filmskih projekata u nastajanju, čiji redatelji često traže koproducente. Bilo bi lijepo da se na pitchingu ove godine pojavi i neki od producenata iz Dokumentarnog programa HTV-a. Pa da uz Đelin strani, u udarnim terminima napokon gledamo i više kvalitetnog domaćeg filma.