Zove se zapravo Selečki most na Odri, negdje je između Posavine i Turopolja, blizu Save i nadomak civilizacije i ako baš hoćete - blizu Zagreba. Na idealnoj je biciklističkoj Savskoj ruti koju osmišljavam po Zagrebačkoj županiji u sklopu projekta 'Zagrebačka županija bike'. Evo i to čak možemo ponuditi u našoj lijepoj zemlji u kojoj su se ionako snimali mnogi svjetski filmski spektakli. Doduše, most na rijeci Kwai nije, ali meni se učinilo da ga imamo, i da bi mogao biti idealna filmska kulisa.

No dok čeka neku filmsku kameru, bit će super atrakcija cikloturista na budućoj Savskoj ruti Starih drvenih kuća i mostova po Posavini. Cikloturisti inače vole riječne tokove jer su lagani za vožnju, puni lijepih prizora i netaknutih krajobraza, a posebno još cijene i vole kada mogu malo šarati uz rutu lijevo - desno, a turopoljske šume uz Savu i Odru kao da su stvorene za takve doživljaje. Ovaj istočni dio Zagrebačke županije upravo nudi takve izazovne rute.

Ruta starih drvenih kuća i mostova

Savska tura bit će podijeljena u tri dijela u Zagrebačkoj županiji; ići će uglavnom uz Savu, od slovenske granice do Martinske Vesi u Sisačko-moslavačkoj županiji. Ovaj dio istraživati sam počeo kod Oborova čija će skela omogućiti i prolaz iz Dugog Sela i Rugvice i biti dodatna atrakcija i mogućnost izbora za malo vožnje uz lijevu obalu Save. Iako Savska ruta i njena dionica starih drvenih kuća i mostova dominantno plovi po desnoj obali.

Tako sam stigao na područje općine Orle, u idilično mjesto Veleševec čija je župna crkva sv. Petra skoro veća nego cijelo selo. Nama biciklistima najdojmljivije je jezero puno labudova u centru mjesta i cestice koje ovdje nisu prometne; zapravo prometa uopće nema. Stanovnici se bave poljoprivredom, a u budućnosti bi se mogli turizmom, a svakako bi mogli imati puno gostiju biciklista, i to čitave godine. Stare tradicijske drvene kuće koje se dijelom još dobro drže trebalo bi što prije obnoviti i staviti barem dijelom u turističku ponudu. Stanovnicima i svima zainteresiranima bi u tome trebalo pomoći kako bi se sačuvala lijepa gazdinstva i stavila u muzejsku i turističku funkciju. Stada ovaca koje srećemo putem i obrađena polja signaliziraju da za ovaj kraj raštrkanih sela još ima nade. Tako dolazim uz sada šumovit turopoljski kraj do Odre uz bajkere Josipa i Esada te odmah stajemo uz vijugavu zelenu ljepoticu. Vidim drvene pitone koji stidljivo proviruju iz Odre i pomišljam: i ovdje je također bio neki most.

No ubrzo od jedinog službenog stanovnika sela Selce Tomislava Krajnčića saznajem da su to ostaci mlinova na Odri. Bilo ih je sedam nekada, kao i sedam domaćinstava. To je opet neka dobra priča kao iz filma 'Družbe Pere Kvržice'. Laganom vožnjom po makadamu stigli smo do našeg starog drvenog mosta na rijeci Odri. Zatječemo nekoliko ribiča, tihi žubor Odre i tajanstvenost mosta koje je uz svu ljepotu i očaranost potrebna i obnova. Most se doduše može još prijeći pješice ili biciklom, ali je šteta ne sačuvati ga, pa i obnoviti. Naš domaćin iz Selca, Tomaž, kako ga zovu od milja, a danas slučajno tu nije jedini stanovnik jer ima nešto vikendaša i nas biciklista. Inače je pobjegao od urbanog zagrebačkog života i ovdje uživa u životu, a radi više nego ikada. Jer posla je na imanju i previše. Briga oko konja i svega ostalog čime se bavi i zabavlja napretek je. Rado bismo ostali i mi vidjeti kako izgleda jedan dan uz Odru, no biciklističko istraživanje Posavine tek je počelo, a već je podne. Kada je lijepo, vrijeme ide najbrže, posebno na biciklu. Ipak saznajemo da je ovdje zapravo zimi najljepše, u Tomaževoj kući koja je građena od borovine što je, kaže, idealna obrana od hladnoće. A nema problema ni s ogrjevom jer ga ima dovoljno posvuda uokolo. No problema ima s poplavama i visokim vodostajem Odre, osobito posljednjih godina.

Savski Čardaci

Konji, krave i ovce na ispaši ovdje su prizori koji će vam uljepšati dan. Drvene kuće s izrezbarenim katnim dijelom, popularno zvani čardaci, sada su dio naše putne idile. Bunari, korita, sve su to znaci iz nekih prošlih vremena, ali nama su impresivni. Sakralni objekti, pa čak i ostaci spomenika iz NOB-a, uz vatrogasni dom ikona su svakog sela kroz koje idemo. A nižu se Stružec Posavski, Ruča, Suša, pa Jezero Posavsko... Ovdje su meandre Save tik do nas pa uživamo u vožnji. Ovdje su si stanovnici sami uredili mjesto za roštiljanje, lučicu za čamce, pa se zaustavljamo radi pogleda i fotografiranja. Projurili smo kraj Desnog Dubrovčaka i skele preko Save jer smo htjeli vidjeti još krajnji dio Zagrebačke županije, a i obići desno Trebarjevo i vidjeti spomenik braći Radić te današnju krajnju istočnu točku pedaliranja začiniti u Martinskoj Vesi i prijeći Savu po atraktivnom visećem i semaforiziranom mostu preko Save.

Na ulazu u mjestu otkrivamo i relativno nov objekt, staru kuću uređenu u rustikalnom stilu koja nudi smještaj i dobru gastro ponudu. Obitelj Dadović bavi se turizmom i ovaj objekt - prava posavska hiža – sjajno će doći biciklistima na Savskoj ruti radi okrepe, pa i duljeg boravka. Kao zanimljivost treba izdvojiti da su od stare skele koja je izgubila funkciju, jer je izgrađen most, napravili terasu za posjetitelje na samoj obali Save. Uživamo uz kavicu i računamo: prošli smo skoro 80 kilometara što je za proljetnu formu više nego uspješno. Put završavamo ništa manje atraktivnom lijevom obalom i odlazimo prema Ivanić-Gradu. Iako smo ovdje u Martinskoj Vesi bili gotovo nadomak Sisku.