Nezgodno je kada se čovjek usred noći probudi zato što je zbog napada sezonske alergije kihnuo negdje između trinaest i sedamsto trinaest puta, a još je nezgodnije kada zbog takvog buđenja uključi televizor i ustanovi da se na domaćem HBO-u vrti izravan prijenos dodjele nagrada Emmy. 'Čovjek' iz prethodne rečenice sam ja i zbog znatiželje koja me natjerala da nastavim gledati umjesto da se vratim u krevet žalit ću sigurno danas cijeli dan, a možda čak i sutra! Svaka čast domaćem HBO-u što se isprsio za taj prijenos, ali ne znam zašto su tu učinili. Uludo bačen novac! Koliko uopće nenormalnih bića u gluho doba noći u ovom dijelu svijeta gleda kako se Holivuđani međusobno daruju gromadicama metala i zahvaljuju mami, Bogu i domovini? Nadam se da sam samo ja. Žrtve bi se inače brojale u previše milijardi moždanih stanica.

Jedino dobro vezano uz sinoćnju dodjelu Emmyja jest to što sam odgledala samo drugu polovicu prijenosa, koja je, sudeći prema filingu koji me pritom obuzimao, trajala trideset i osam sati. Sve je drugo bilo totalno kretenski. Da sam htjela gledati kako si ekipa 'Breaking Bada' po peti put u sedam godina grupno izjavljuje ljubav, otišla bih na Pornhub, tamo sigurno imaju nekakvu simulaciju. Ali nisam. Kapa dolje Bryanu Cranstonu, ave & high five Vinceu Gilliganu, živio Aaron Paul, ma ljubimruke cijelom 'Breaking Badu', ali zar opet? Već sam prošle godine razmišljala o tome ima li Jon Hamm iz 'Momaka s Madisona' kod kuće vudu-lutku svojeg kolege Cranstona jer zbog njega nikako ne uspijeva doći do nagrada, iako već sedam godina igra jednu od najslojevitijih uloga u jednoj od najboljih serija na američkoj televiziji. Sada se to više ne pitam, a vjerojatno se ni on više ne nervira. Televizijska akademija očito nije u stanju primijetiti dvije stvari odjedanput. Kladim se da bi, kad bi im netko pomaknuo tanjur pet centimetara udesno, krepali od gladi.

Kiša Emmyja kojom su nadležni zasuli 'Breaking Bad' na putu u povijest (da sam svaki put kada su Bryan Cranston i Aron Paul jedan drugome rekli koliko se vole opalila glavom u zid, sada bih ležala na odjelu za intenzivnu njegu i najviše na svijetu voljela dežurnog neurologa) - nije, međutim, bila ni približno najgora stvar na ovogodišnjoj dodjeli Emmyja. Bio je to popratni program, počevši od voditelja Setha Meyersa, koji je dosjetke prije priredbe očito nabavio po povoljnoj cijeni u Walmartu jer inače ne znam kako si objasniti to da je Debru Messing i Jima Parsonsa najavio tako da je rekao kako bi ih lik iz CSI-ja vjerojatno prozvao messing parsons. Dio u kojem su se prisjećali znamenitih televizijskih ličnosti koje su umrle od zadnje dodjele Emmyja bio je glazbeno zasladunjavljen pjesmom 'Smile' Charliea Chaplina - isto kao i prije koju godinu na Oskarima, s tim da ovi očito nemaju para za Celine Dion (hvalabogu), nego su humanitarnu pomoć zatražili od Sare Bareilles, a nakon pokušaja Julije Roberts da pri najavi nominiranih za najboljeg glumca u dramskoj seriji bude smiješna - bilo je neugodno i Juliji Roberts. Bar se nadam.

Već je dugo jasno da Emmy ne treba shvaćati ozbiljno, a ove su godine čak i same nominacije izazvale opće gađenje jer je zbog brojnih tzv. snubova Orphan Black, Brooklyn Nine-nine, The Americans...) i službeno demonstrirano da akademska gerijatrija ne vadi glavu iz dupeta tamo negdje od 2008., nego namjerava drviti po svojim favoritima (Breaking Bad, Big Bang Theory, Modern Family...) dok se krave ne vrate s ispaše. Dodjela je bila samo klimaks čitavog besmisla. Preporučila bih zato domaćem HBO-u da sljedeći put, umjesto prijenosa, radije otkupe burek za sve zaposlene. Svi će biti mnogo zadovoljniji.