Premda su prva tri dana ovoga tjedna bila prepuna zanimljivih vijesti, televizijski su bila dosadnija od predavanja o zaštiti na radu u provincijskoj tvornici sedamdesetih. Da Ameri ne tvrde da su ubili zlikovca za kojeg pola njihovih tinejdžera na Twitteru nema blage veze tko je i da Branka Slavica nije dobila nagradu za novinarku godine, zato što su je pretplatnici HRT-a poslali na mjesto s kojeg joj je jednostavnije nego ostalima bilo doći do Haitija, čovjek se ne bi imao zbog čega ni iznervirati.

No čak i kada na televiziji nema ničega zanimljivog ni komentara vrijednog, čovjek se može osloniti na domaću inkarnaciju svjetske opsesije reality showovima da mu pokvari gledateljski život. Naravno, govorim o Big Brotheru, koji se ove godine, kao što svi znaju, emitira iz Beograda i vrlo naturalistički demonstrira još jedan benefit raspada bivše Juge. Više, naime, osim u ovakvim televizijskim anomalijama, nemamo prilike za stvaranje multinacionalnog turboseljaštva. Jest da su svi narodi i narodnosti upokojene države sasvim sposobni za čobanluk specifikum na svoj osebujan etnički način, ali kombinacija… uh, kako li to samo priziva neke neugodnjak uspomene iz prošlosti. Lepa Brena s 'Jugoslovenkom' i omladinske radne akcije s logorskom vatricom samo su dvije minimanifestacije takvih umrijet-ću-od-srama epizoda.

Nisam redovito pratila 'Big Brother' nakon početka i predstavljanja kandidata, no već mi se tada čeljust razjapila do poda upravo zbog gore navedenog fenomena izdvajanja kandidata iz primordijalne balkanske juhe ili, da budem preciznija, krčmetine s pevaljkom. Producenti su si ovoga puta zbilja dali truda - zagrebali su po dnu kontejnera kao da sutra ne postoji te odande izvukli tinejdžerske majke iz Donje Vuko***ine, apsolvente terorizma i organizovanog kriminala s beogradskog univerziteta, provincijske manekene s kvarc-kompleksom, padežno hendikepirane mutavce iz najbrdovitijih brda brdovitog poluotoka te - najvažnije - Marijanu i Nemeša. U poigravanje fizičkim specifičnostima nekih kandidata neću ulaziti jer bi moglo ispasti da sam neosjetljiva i politički nekorektna, ali ipak to moram spomenuti kao novo dno dna te na kraju dodati da mimo toga svi drugi stanovnici kuće u Beogradu ispunjavaju one dvije riječi koje čine šlagvort svakog vica o primitivcima s Ovih Prostora. AJME SELJAKA!

Jasno je, naravno, da se za sudjelovanje u takvom showu neće prijavljivati doktori fizike koji se bave teorijom superstruna ni profinjene primabalerine o kakvima se snimaju oskarovski filmovi, ali osupnuo me dojam da su se tvorci ovogodišnjeg 'Big Brothera' svojski potrudili među bezveznjacima pronaći najgore, puno gore nego u svim dosadašnjim BB-ovima. Ili, da budem sasvim precizna, one kojima je najmanje šteta uništiti život višemjesečnom koljačinom karaktera pred očima gledatelja i na općenarodno veselje bivših republika i pokrajina.

Pritisnuta dosadom drugih TV sadržaja, međutim, u zadnja sam tri dana oko devet ipak pritisnula gumbić pod kojim se krije RTL-ova frekvencija i bigbraderovski pičvajz te kao padobranac među ovogodišnjim reality gledateljstvom moram prijaviti da su mi odmah u oko upale dvije stvari. Prvo, prirodne drame, sukobi, naklonosti i odbojnosti očito su se već istrošili jer produkcija poseže za trikovima koji su toliko debilni da ih kao takve prepoznaju i ne osobito nadareni kandidati. Ovaj su tjedan tako dobili nekakvu ženu lavicu, bestjelesno stvorenje koje se ukazuje samo na ekranu u kući i rikom preko razglasa, a uloga joj je… hm, da zarobljava muški dio kandidata u nekakvu jazbinu pa ih onda ženske kandidatkinje – 'superheroine' u pripadajućim kostimima – moraju izbavljati svojim djelima, riječima i mislima. Ili nečim četvrtim, vrag bi ga znao. Cijela igra izgleda kao vrlo bizarna varijanta presvlačenja vrlo karikiranih Barbika u jeftinu lateks-odjeću s buvljaka, a poanta izmiče i gledateljima i sudionicima. Jedno je, međutim, sasvim jasno – kandidati, unatoč svem svojem slikovitom primitivizmu, nisu više dovoljno dobar izvor treš-zabave za mase pa su se lutkari u pozadini uspaničili i počeli smišljati gluposti. A inspiracija im je trnovita.

Drugo, one prirodne i samonikle drame među kandidatima zbog čijeg se ispuhavanja sada smišljaju idiotarije poput žene lavice… Ne bih ulazila u samoniklost, možda su se kršan Nemeš i frustrirana kućanica Marijana doista zapalili jedno za drugo. No sva popratna ikonografija oko njihove sablažnjive indiskrecije nad kojom se silno zgražava (i napeto je prati) svih xy ex-republika i pokrajina – djeluje upravo tako, kao ikonografija. Otac se odriče kćeri preko novina, svaki se kandidat pri izlasku očituje o njihovoj romansi, Nemeš u izolaciji probija zid šakom… Što je to? Nekakvo nenadahnuto kopiranje ponašanje junaka iz najglupljih romantičnih komedija za šiparice s dvojkom iz lektire? To bismo trebali progutati kao nekakav REALITY? Kad su nam Ameri servirali vijest o ubojstvu Osame bin Ladena, odmah je krenula lavina sumnjičavih komentara i kolutanja očima nad 'trikovima za podizanje Obamine popularnosti', i to ne samo iz pera stručnih komentatora, nego i po forumima, komentarima na portalima, birtijama i ostalim agorama suvremenog Balkana. Svi su bili dežurni skeptici i moš-mislit teoretičari. No kada su u pitanju Marijana i Nemeš, svi njihovu priču puše kao autentičnu sapunicu koja se, eto, igrom slučaja odvila na televizoru.
No hajde – kada je već tako i kada se očito igra na gledateljsku lakovjernost i voljnost da pri gledanju potpuno retardiranog reality showa iz mozga isključe bilo kakvu skepsu – zašto onda stati na tome? Zašto samo Marijana i Nemeš? Zašto samo sablažnjiva romansa? Ima tu još treš-materijala. Zar je žena lavica zbilja vrhunac divljine u reality intervencijama iza ogledala s kamerama?

Možda je produkcijsko suzdržavanje od još škakljivijih sadržaja i još velebnijeg prcanja u mozak dobra stvar. Možda zbog toga još uvijek nemamo takvu sveprisutnost reality televizije kao što se pumpa na nekim zapadnjačkim televizijama. Možda zbog toga još nemamo reality showove s porodima i kolonoskopijama, talk showove u kojima se žene i ljubavnice nekakvih bezveznjaka čupaju za kose pred histeričnom publikom, možda zbog toga još uvijek imamo koliko-toliko televizijskog integriteta. No, iskreno rečeno, sumnjam. Jer ako se s druge strane stavi primitivni ekshibicionizam kandidata (čitaj: totalni sam seljak, nek sav svijet me zna!) i apetit publike za upravo takvim gnjusom, čemu suzdržavanje? Kad je treš, neka je do kraja! Ako pušimo Branku Slavicu kao novinarku godine i 'Astro show' kao originalni domaći sadržaj, pretrpjet ćemo i puno gore stvari od jedne ustvari obične i glupe preljubničke priče. Zato, produkcijo, ožeži! Ili, da se izrazim frazom poznatom svima na Ovim Prostorima: Vozi, Miško!