Nova televizijska nepogoda koju je RTL sinoć prikazao pod naslovom ‘Brak je mrak’ i opisom skeč show (takva pokondirena terminologija već im je svojstvena - mini-serije, primjerice, nazivaju TV eventima) najavljivan je kao 'u nas dosad neviđena televizijska forma' i ako je jučerašnji pilot ono što takvu formu predstavlja, možda bi bilo bolje da je i ostala u domenama nevidljivosti.

Revolucionarna i dosad neviđena forma, naime, običan je kolaž (navodno smiješnih) prizora iz četiri različita braka, od kojih svaki predstavlja jednu dobnu skupinu i fazu bračnoga staža. Prvi je mladi par koji živi u jednosobnom stanu i tek planira vjenčanje, u drugome dvoje tridesetogodišnjaka (sudeći po scenografiji) živi u salonu namještaja i pokušava nadići hendikep Ines Bojanić da u svemu glumi kao da je u dječjem kazalištu, u trećemu demografsku skupinu između 40 i penzije predstavljaju Zuhra i Jelena Miholjević, a četvrti su umirovljenici Ljubica Jović i Božidar Smiljanić. Parovi međusobno (barem se tako čini) nisu povezani, a povezane nisu ni kratke epizode iz njihovih života koje se naizmjenično nižu punih (i mučnih) 60 minuta. Odatle vjerojatno i naziv skeč show. Ti bi prizori, naime, trebali biti skečevi.

Problem, međutim, nastaje kada se čovjek sjeti da bi skečevi u sebi trebali sadržavati barem tragove humora, a u showu 'Brak je mrak' nijedan nema čak ni onaj trenutak u kojemu bi gledatelj pomislio: 'Ha! Vid' loše šale, nabijem je na grohotovac!' Možebitna je iznimka epizoda u kojoj djevojka iz najmlađeg para popije sedativ i upper jer se zbog dobrog honorara prijavila za testiranje dva različita lijeka pa se, pokušavajući bilježiti simptome, bori s naletima umora i euforije. Mlađahna Nika Mašković očito ima dovoljno komičarskoga dara da njime može nadmašiti nenadahnut scenarij pa mi je simpatičnim kreveljenjem uspjela izmamiti nagovještaj osmijeha, ali to je bilo sve. Ostatak epizode provela sam u nevjerici nad time što na svijetu još uvijek postoje ljudi koji smatraju da je prizor s testosteronski nabrijanim Zuhrom koji ignorira ženu zato što gleda utakmicu - duhovit. Ili da će ikoga nasmijati neviđenim situacijskim obratom u kojem muž voli čistiti kuću, a žena tulumariti s prijateljicama.

Nije mi prvi put da me poimanje humora koje gaje domaći televizionari istinski deprimira. Uz nekoliko časnih iznimaka, to su mi učinile gotovo sve domaće TV komedije od osamostaljenja naovamo (a i brojne starije). No u većini drugih humorističnih TV-mućaka obično bi bilo vidljivo da je sve moglo ispasti i bolje da, primjerice, domaći glumci nisu tako bolesno nenadareni za komediju ili da se na putu od papira do ekrana nije ispriječila kakva druga intervenirajuća varijabla.

'Brak je mrak', međutim, djeluje kao nešto u čemu nije bilo ni hvalevrijednog pokušaja, tek kao isprazno repetiranje već stoput prožvakanih stereotipa o braku i muško-ženskim odnosima. Pred kraj epizode počela sam se iskreno nadati da će kroz kulisu banuti golemi kamion za selidbe i razbiti svu salonsko-namještajnu scenografiju u paramparčad. Jedino bi takva ekstremna intervencija cijelu stvar učinila marginalno zanimljivom.