Nemam pojma je li Danko Družijanić samo sezonska zamjena Mislavu Togonalu, je li emisiju iz nekog razloga preuzeo od njega ili će je voditi naizmjenično, no što god bilo, očito je da DD tu emisiju shvaća potpuno drugačije od MT-a. S Togonalom smo, naime, svakoga tjedna imali prilike gledati televizijsku panelku, što znači da je u studiju bilo više gostiju, a Družijanić je, barem kako se čini po dvije zadnje emisije, svojem tjednom nastupu pristupio nešto ekskluzivnije. Prošli nam je tjedan pred kamere doveo premijera, a sinoć ministricu vanjskih poslova. Dakle, jedan na jedan. Svojevrsna vruća stolica

E, sad. Iako bih uvijek radije gledala Družijanića nego Togonala, to više govori o Togonalu nego o Družijaniću. Potonji je, naime, nešto manje uvredljiv i nema baš običaj u emisijama proturati svoje stavove, favorizirati određene opcije i sve ono ostalo po čemu je uobičajeni voditelj 'Nulte točke' već legendaran. Problem je, međutim, u tome što Družijanić na isti način kao što nije osobito uvredljiv za gledatelje, nije ni osobito težak za sugovornike, pa mu koncept vruće stolice u studiju pada u vodu

282163,274696,276696,280121

Vidjelo se to i za prošlotjednog premijerovog gostovanja, a vidjelo se i sinoć s Vesnom Pusić. Kao i mnogi drugi novinari/voditelji/urednici na HTV-u, i Družijanić pati od sindroma prevelike uviđavnosti prema sugovornikuKada mu na stolicu nasuprot njegove sjedne netko sa zvučnom titulom, postane poslušan i pristojan ko Titov pionir. Ne kažem, naravno, da bi gosta u studiju morao šamarati, vrijeđati i optuživati ga za tko zna kakva nedjela, ali tu i tamo kakvo neugodno potpitanje ne bi loše sjelo, jednako kao što ne bi loše zazvučalo ni kada bi gledatelji imali osjećaj da se novinar za razgovor pripremio barem jednako dobro kao i sugovornik, ako ne i bolje.

To se, međutim, na Hrvatskoj televiziji rijetko događa i zbog toga smo sinoć dobili jedno suvislo, dobro pripremljeno i pametno izlaganje ministrice vanjskih poslova, u kojemu je Danko Družijanić igrao samo ulogu statista. Ministrica nam je izložila svoje planove, objasnila što misli o lex Perkoviću, prozborila koju o kontroverznom autoputu prema Dubrovniku, izjasnila se o Siriji te se čak i vrlo elegantno provukla kroz priču o Čačiću. Vjerujem da je iz studija izašla vrlo zadovoljna. I ne bi u tome bilo ničega lošeg da je sve to uspjela izvesti unatoč teškim pitanjima novinara koji ju je pozvao u emisiju. Ali nije. Dobila je peticu na ispitu kod Družijanića, s tim da se stekao dojam kao da joj je on postavljao samo ona pitanja na koja je znao da će dobro odgovoriti.

Nisam zato sigurna je li preobrazba 'Nulte točke' pod uredničkom i voditeljskom paskom Danka Družijanića baš onako sjajna kako mi se ispočetka činila, uglavnom samo zbog olakšanja što neko vrijeme neću morati gledati i slušati Mislava Togonala. Em mi panel kao forma nije mrzak i mogao bi možda ipak dovesti do razotkrivanja kakvih problemčića u studiju (jer bi ih valjda potegnuli drugi gosti, kada već urednik/voditelj neće), em je Družijanić prepitom. To me onda više podsjeća na 'čas društveno-političkog vaspitanja', u kojem nam gospoda i gospođe političari iznose svoje programe i uspjehe te prezentiraju kako su molto pametni, a mnogo manje izgleda i zvuči kao emisija na javnome servisu, gdje voditelj i urednik nastupa kao obrazovaniji, upućeniji i elokventniji predstavnik svojih gledatelja.