Dvije mi se stvari ovih dana motaju glavom svaki put kada na televiziji ili internetu spazim predizborni videospot nekog kandidata za gradonačelnika, župana ili već neku drugu velebnu lokalnu funkciju. Stvar prva: Bandić i Kerum, te dvije tragikomične figure koje su u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina do karikature izvitoperile pojam gradonačelnika - zapravo imaju pravo. Nisu se puno zamarali spotovima i inim kvaziglumačko-manekenskim pothvatima u predizbornoj kampanji, nego lijepo deru po onome što im najbolje ide - gradonačelnikuju u svom stilu i puštaju medije da o tome izvješćuju potpuno besplatno. Jedan se bacio na uvođenje rent-a-bicikla, besplatnog bežičnog interneta i inih finta koje ga prikazuju u svjetlu turbomegacool gradonačelnika, što je sve mogao učiniti i prije godinu dana, ali nije blesav - bolje ih sačuvati za dan-dva prije izbora i usput mrtav-hladan tvrditi da uopće ne furaš nikakav PR jer te građani poznaju po djelima. Drugi se pak ponaša kao seoska lola s karakterističnim suhomesnatim pročeljem, navaža se skuterom po Rivi i nadasve se ponosi imidžom raspojasanog krkana. Što će im u takvom kontekstu videospotovi i nekakve posebno snimljene kampanjske điđe? Njihov je stil puno efektniji. Pozornost medija im ne gine. A što se troškova tiče - sve će to gradski budžeti pozlatiti.

Druga stvar koja mi je pala na pamet dok sam gledala predizborne spotove onih ostalih kandidata koji nemaju taj luksuz da kampanju vode iz već zauzete stolice lokalnog poglavara (sa svim financijskim i inim priključenjima) - bila je ona standardna rečenica koja se pripisuje svim domaćim apatičnim glasačima: 'Svi su oni isti.' Kao, strašno je loše što tako razmišljamo jer nisu. Raznolikost je pregolema, a od silne šarolikosti ponude - samo da smo spremni otvoriti um budućnosti i nečemu drugačijem - naprosto bi nam se zavrtjelo u glavi. Opili bismo se optimizmom. U redu, možda je to istina. No sada, pred izbore, kada je svih tih tisuću šarolikih cvjetova domaće politike dobilo priliku predstaviti se biračima - više-manje svi učinili su to na isti način. Barem ako je suditi po videospotovima koje snimaju o svojim političkim planovima za budućnost.

Jedna od glavnih fora u tim spotovima jest bauljanje po gradovima. Svi se nešto šetaju po ulicama, neki u nešto neformalnijem, a neki u službenijem izdanju, tu i tamo se zaustavljajući da bi onako ovlaš i spontano popričali s oduševljenim sugrađanima, rukovali se s njima ili im dobacili blistav osmijeh. U tome svakako prednjači Margareta Mađerić, HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, i nositelj liste HDZ-a za Gradsku skupštinu Andrija Mikulić. U svom spotu Margareta i Andrija šetaju se zagrebačkim ulicama uz lagan tempo gitarske uspješnice, ležerni i lepršavi kao što to već može biti sredovječni lik odjeven u uniformu KGB-ova agenta koji na Glavnom kolodvoru stoji pred štandom sa začinskim biljem ili pomno isfenirana gospođa u štiklama i satenskom kaputiću pred ulazom u tramvaj prema Dubravi. Pritom je njihova zastrašujuće neprirodna šetnja Zagrebom još i mila majka prema onome kako govore u spotu. Da sam imalo praznovjerna, pomislila bih da nam je HDZ o ovim izborima poslao dvoje vanzemaljaca-tjelokradica koji nisu baš najbolje naučili govoriti kao ljudska bića, pa nam zato poručuju: Građani su misao vodilja. Koja nas tjera. Da naš grad. Učinimo pet puta boljim. Sva sreća da ni on ni ona nisu ušli u taj niskopodni tramvaj pred kojim su se slikali. Nastao bi izbjeglički stampedo. Svi bi mislili da su kontrolori.

Nešto labavijeg jezika, ali ne mnogo vičniji kameri jest Kukuriku kandidat Rajko Ostojić (koji bi vjerojatno privukao više pozornosti i ostvario veću prepoznatljivost među građanima da je u kampanju krenuo sa sloganom Rajko, a ne Ranko - kirurg, a ne policajac!). I on u svojem spotu baulja Zagrebom, ali za razliku od gore spomenutih Margarete i Andrije, ne izgleda kao nadzorna patrola u ophodnji osunčanim ulicama, nego je zauzeo gard socijalno osviještenog predstavnika političkih struja koje žalosno odmahuju glavom nad zapuštenim lokalima, ekološki djeluju lokalno s Mirelom Holy na Jakuševcu, a za leđima im željeznicu guta već daljina. Ostojiću se već dosta prigovaralo da je ukočen, bljedunjav i da mu je metla prirasla kralježnici, što u šturom jeziku promidžbenih videozapisa vrišti tek jednim terminom - štreber.

Kandidat za splitskog gradonačelnika Ivo Baldasar (za kojeg ne mogu vjerovati da nije iskoristio pjesmicu Bal-Baldasar, Bal-Baldasar! iz crtića sličnoga imena) također se, kao i Ostojić, bacio na bitno, s tim da on svoje sugrađane u spotovima ne pita što je njima bitno, nego samo hrabro izjavljuje da je Split bitan i da njegovi stanovnici ne bi trebali još četiri godine baciti u vitar. Spot mu je pritom ispunjen estetikom reklame za margarin kakvu smo upoznali na zadnjim parlamentarnim izborima u reklamicama Kukuriku koalicije (vesela djeca u igri, gaće koje se suše na tiramoli, razveslani ribari i osunčan gradski krajolik), ali ne onoliko koliko se na takve prizore oslonio Valter Flego, IDS-ov kandidat za istarskog župana i aktualni gradonačelnik Buzeta. Budući da na ovim izborima s gradonačelničkog puca na župansko mjesto, on toliko ne baulja po gradovima (premda moment spoticanja o drevno kamenje istarskih gradića nije izostao), ali se zato vozika autom po matičnom poluotoku kao da je benzin besplatan, uživajući usput u ljepotama krajolika koji valjda ne bi opstao i sav bi se zasušio bez njegova stručnoga vodstva. I on, kao i HDZ-ovi kandidati za zagrebačke čelnike, njeguje izričaj koji bi se mogao nazvati 'teško mi je čitati s blesimetra', ali zrnce ljudskosti pokušava nadoknaditi bacanjem u zagrljaj djece i pasa.

Kada smo već kod Istre, valja svakako spomenuti i videospotove Damira Kajina u kojima nije sasvim jasno prijeti li nam eksplozivnom tempiranom bombom ili reklamira lokalnog urara, ali je okupio skupinu upečatljivih muževa i žena koji kameri pokazuju štopericu i poručuju im: Vrijeme je, probudite se, sve ovisi o vama! Pritom je, naravski, ključno to da su face u spotu pomalo alternativne, kulerske i propucale su nos metalom, kao i to da spot malo baca na retro partizansku propagandu, jer nam Kajin, kao i mnogo puta dosad, želi poručiti da je lokalni Che Guevara, da mu venama teče revolucija i da će se boriti protiv zlih kapitalista koji sirotu sirotinju svakodnevno po Istri tuku golf palicama. Ili već nešto u tom stilu, ali totalno kul. Ili bi barem bilo totalno kul da ne dolazi iz radionice najdosadnijeg lika u regiji.

Kada se sve zbroji i oduzme, kandidatima na lokalnim izborima bilo bi zapravo najbolje da se nisu ni trudili snimati promidžbene videospotove. Osim što u postojećoj političkoj situaciji teško mogu konkurirati onima koji na čelna mjesta pucaju s već osvojenih, snimanjem ovakvih smjehurija samo su dali materijala budućim autorima satiričnih klipova na YouTubeu i možebitno televiziji. Jer iz svega što smo u tim bijednim reklamicama uspjeli vidjeti može se izvući samo jedno - likovi koji u njima nastupaju nisu se u stanju izboriti ni s blesimetrom. Kako im onda povjerovati da će nešto znati učiniti s gradskim i lokalnim problemima?