Nedavno je počelo prikazivanje prve regionalne HBO-ve serije 'Uspjeh', koju je režirao Oscarom nagrađeni sarajevski redatelj Danis Tanović. Kako je bilo snimati 'Uspjeh'?

Mislim da je bilo dosta uspješno. Publika će o tome suditi kad vidi cijelu seriju. Ono što znam kroz rad je to da su svi davali sve od sebe. Imam dojam da su svi glumci bili na visini, kao i ljudi koji su radili na svjetlu, tonu, bilo kojoj tehničkoj pripomoći u nastajanju dramskog, igranog dijela. Imali smo režisera koji sa sobom nosi breme Oscara, znači nije ni njemu lako, ali ja sam se osobno s njim jako dobro razumio. To je bila baš čudna suradnja. Bez puno riječi sve smo kužili, osjećali, u smislu u kojem smjeru bi trebalo ići s mojim likom. Mislim da je sve skupa na produkcijski zavidnom nivou i super je da su odškrinuta ta vrata te mislim da će ljudi kod nas voljeti gledati takve serije i mislim da će ih biti još. Imam dojam da su oni isto sretni s glumcima s naših prostora koji postaju sve zanimljiviji i sve veći hit. Ipak to ludilo mediteranskog, balkanskog prostora ljudima izvan naših granica postaje zanimljivo. Mislim da je to recept za uspjeh.

Planira li se već snimanje druge sezone serije 'Uspjeh'?

Planira se svašta, ali ja o tome još uvijek ne smijem govoriti.

Kako se opuštate izvan posla? Imate li neke rituale?

Imam veliki problem jer obožavam gledati filmove. Kad ih ne snimam, onda ih gledam. Ima raznih vidova opuštanja. Ponekad je to u društvu, ponekad je meditativno, a ponekad uz čašicu nekog soka i tako (haha).

Kako se pripremate za ulogu?

Svaka uloga diktira to, prema tome ne bih znao reći nekom svom mladom kolegi ili nekome tko se tek počeo baviti ovim poslom kako i što mora napraviti da bi se spremio za ulogu. Jednostavno je važno da zbog toga i u to ime počneš raditi neke stvari. Ako je primjerice zadatak sjedenje na stolici ili način na koji jedeš i proglasiš da je to tvoj dio predavanja ulozi, prožimanja s ulogom, to će isto biti dobrodošlo. Naravno, kad se jednom nešto snimi, zauvijek će ostati tako. Glumci su toga svjesni, režiseri su toga svjesni, svi su toga svjesni. Spremaš nešto što će ostati zauvijek, ali na snimanju ne možeš pobjeći od sebe. Taj dan je tvoj dan, ti si tu živ. To je posao koji je vrlo neobjašnjiv jer se bavi emocijama. Ono što se u ovom poslu nauči to je da su ljudi vrlo često nesvjesni svojih emocija, robovi smo nekih naših osobnih predrasuda itd., i ovaj posao može pomoći u tome da se s tim češće sudaraš, pa možda iz toga nešto i izvučeš i za privatni život. Ljudi se obično pitaju - 'kako vi naučite sav taj tekst?', a to je obično najmanji problem. To je osnova. Da bi igrao rukomet, prvo moraš znati hodati, tako je i nama tekst osnovni alat koji onda s više ili manje uspjeha pretvoriš u neki rezultat koji se zove uloga na filmu, u kazalištu ili seriji.

Sve češće surađujete sa stranim produkcijama. Glumili ste u britanskoj seriji 'The Durrells in Corfu' i američkoj seriji 'The Romanoffs'. Kakva je razlika između stranih i domaćih produkcija?

Razlika je jedino u tome što su te produkcije puno raskošnije. To su zemlje koje puno više novca ulažu u produkciju, na kraju krajeva i privatnici i televizije. Tamo se oko toga vrti novac, to je tamo biznis i zato su im dostupnije neke stvari. Njihove produkcije su puno lagodnije za glumce, pa čak i kada je riječ o banalnim stvarima poput smještaja i hrane. Na snimanju ne stigneš otići jesti negdje, tamo moraš biti 12, 15 sati... To su stvari u koje oni kao velike produkcije mogu ulagati puno više novca. Kod nas je to ipak drugačije. Kada govorimo o domaćim privatnim produkcijama, treba pitati producenta s koliko privatnog novca on zapravo raspolaže, je li to samo novac HAVC-a, HRT-a itd. Oni kod nas mogu stvoriti neke produkcijske vrijednosti, ali nisam siguran da ulažu baš neku veliku lovu. To se jednostavno vidi. A što se tiče glumca kao glumca, ti moraš doći na set, biti prisutan, imati neku emociju, odigrati i proizvesti ono što se očekuje. Tretman je drukčiji, kod nas ljudi podrazumijevaju neke stvari, dok se tamo prema glumcima drugačije ponaša, bez obzira koliko veliku ulogu imaš. Velike zvijezde imaju svoj poseban tretman, ali u svakom slučaju je to na nekom nivou, puno je ugodnije i opuštenije što se tiče nekih priprema i vremena prije nego što dođeš pred kameru. Mislim da je to sve zbog financija.

Kako je bilo glumiti u hvaljenoj britanskoj dramskoj komediji 'The Durrells'?

To je bio predivan posao. U seriji igram jako veliku ulogu, igram šefa cirkusa, i ta uloga mi je jako draga. Snimalo se na Krfu u Grčkoj. Britanci su sami po sebi apsolutno točni i predani poslu i sve kolege su bile divne prema meni. Nadam se da ni ja nisam bio loš prema njima. Bilo mi je stvarno zadovoljstvo.

Kako je došlo do suradnje?

Preko audicija. Danas je svijet umrežen i sve ovisi o tome trebaju li te za nešto i imaš li vremena u tom trenutku. Dogodilo se da puno stranih uloga nisam mogao odigrati zbog nekih drugih angažmana ili mi se uloga nije svidjela ili mi se nije dalo itd. Ali uglavnom se uloge dobivaju preko audicija. Audicija je jedan proces, a ja imam agenticu iz Bosne s kojom jako lijepo surađujem i zajedno brojimo dosta uspjeha. Ono što je najljepše za glumca je naučiti da to što ga nisu izabrali za ulogu ne mora značiti da ne valja. Od te dvije, tri tisuće ljudi koje oni sebi mogu dopustiti da vide za tako malu, epizodnu ulogu lijep je osjećaj da te izaberu, ali ako te ne izaberu, ne treba čovjek zbog toga lupati glavom o zid. Generacija sam glumaca koji nisu radili po sistemu audicija. Nama su audicije, kad su se tek počele događati u Hrvatskoj, bile veliko iznenađenje, pogotovo starijim kolegama. Znali su govoriti - 'pa znaš da sam radio, vidio si me u kazalištu ili na filmu, pa il' me zovi il' me nemoj zvati', međutim to vani ne postoji. Vani velike zvijezde idu na audicije i probna snimanja. Jednostavno se mora dogoditi nešto iza čega će stajati cijeli tim da bi bili sigurni da je njihov odabir točan. Kad tu ulogu dobiješ, onda je to veliko zadovoljstvo jer se jako pomučiš da dođeš do nje.

Kakve uloge preferirate?

U životu sam imao sreće da sam dobivao uloge kakve sam ja otprilike želio, a to je sve. Htio sam glumiti sve (haha) i tako se na koncu i dogodilo. Igrao sam uloge zbunjenog studenta, razne junake i antijunake, igrao sam čak i zločeste tipove, neke dobre ljude, neke zbunjene tipove, opasne, pijane, drogirane, ovakve i onakve. Drago mi je da postoji puno tih poslova. Prije mene su kolege imale veliki problem. Kad si odigrao ulogu u 'Velom mistu', to te obilježilo, pogotovo ako si to dobro napravio, onda te obilježilo za cijeli život. Danas imaš tu sreću da možeš napraviti i 'Malu kliniku' i 'Odmori se, zaslužio si' i 'Lud, zbunjen, normalan', ali isto se pruži prilika da dobiješ ulogu u seriji kakva je 'Uspjeh'. To je možda dvosjekli mač, ali i sreća. Sretan sam što mogu uživati u voću koje je nekad bilo zabranjeno. Prije su vas klasificirali po određenim ulogama, a sada je ipak puno zanimljivije. Još uvijek dobivam razne uloge i mislim da je to predivno.

Kako je bilo glumiti u seriji 'The Romanoffs'?

Jako lijepo. Tamo je bilo puno zvijezda kao što su Christina Hendricks i Jack Huston. To su te neke stvari gdje ipak osjećaš vrstu odgovornosti, osjećaš se živ, budan… kao da si na nekom ispitu na Akademiji. Nemoguće je sjesti na neki udoban stolac i kroz to proći jer imaš i tu neku djetinjastu potrebu da vidiš glumce koje si negdje drugdje gledao, tako da mi je drago što mi je ostala ta dječačka razigranost da se prepadnem tih veličina. Upravo zbog toga još mi posao nije dosadio.

Kako je to glumiti rame uz rame s velikim filmskim zvijezdama koje si nekada gledao na malom ekranu?

To je otprilike isti osjećaj koji osjeća student kada postane asistent profesoru kojeg je obožavao. U svakom poslu postoje vrhunske individue. U rukometu je to primjerice Ivano Balić. Lijepo je kad ti se pruži takva prilika.

Kakva je Christina Hendricks uživo?

Ne znam, mene je više fascinirao Jimmy Hendrix nego Christina Hendrix (haha). Jako je draga, zgodna i pristojna, kao uostalom i sve druge kolege i kolegice.