Da su kreatori serije 'Masters of Sex' budžovanima s produkcijskom lovom došli s prijedlogom serije o jednom od najznačajnijih znanstvenih istraživanja dvadesetog stoljeća, cijela bi priča vjerojatno završila kao interna holivudska anegdota u kojoj alfa-ekipa grohotom ispraća luzere na put do birtije i najjeftinijeg rehabilitacijskog centra. 'Jesi čuo ovo?' - još bi se tri i pol minute šusali laktovima u rebra brišući suze smijulje - 'Tko bi im to gledao? Neki frikovi koji se lože na standardnu devijaciju?'

Do takvog raspleta ni debilne anegdote, srećom, nije došlo, a razlog je to što konkretna serija ne govori samo o jednom od najznačajnijih znanstvenih istraživanja dvadesetog stoljeća, nego govori o znanstvenom istraživanju - seksa. Adaptirana po biografskom romanu američkog publicista i TV producenta Thomasa Maiera, 'Masters of Sex' raspreda priču o dr. Williamu Mastersu i Virginiji Johnson koji su krajem pedesetih u St. Louisu započeli prvo znanstveno, laboratorijsko istraživanje ljudske seksualnosti. U laboratorij su dovodili ispitanike koji su se pred njima seksali i/ili masturbirali, nastojeći zanemariti kablovinje i elektrode prikačene na prsa junačka i ostale dijelove tijela, a pomoću kojih su im gosn doktor i njegova simpatična suradnica mjerili fiziološke reakcije.

Rezultati takvoga laboratorijskog džiki-mikija bili su prava mala revolucija - u znanstvene su i akademske krugove uveli saznanja o ljudskoj seksualnosti koja su se dotad skrivala po raznim spavaonicama, sjenicima, spremištima za metle i ostalim skrovitim lokacijama na kojima se ljudi vole igrati vlastitim i tuđim genitalijama - te su sa seksa počeli skidati tajnovitost, sram i prokletstvo koje su mu tisućljećima nametali vladajući moralni, počesto religijski autoriteti. Čak i da nema ničega drugoga u seriji - a ima! - već je i samo zbog toga od početka bilo jasno da 'Masters of Sex' neće biti televizijska marginalija koja bi mogla zanimati samo one koji selože na standardne devijacije (premda, zašto ne i njih?), nego bi uz ekran nosove mogli priljubiti i svi oni koje zanima seks, što pri određivanju ciljne publike može završiti samo jednim zaključkom - di'š univerzalnije?

Prva sezona Mastersa emitirana je prošloga ljeta na Showtimeu i u njezinih smo dvanaest epizoda, za slučaj da to već nismo znali, naučili tko su bili glavni junaci i kako je došlo do toga da surađuju na istraživanju koje je Masters, prvo ispod žita, a zatim i nešto otvorenije provodio u bolnici medicinskog fakulteta sveučilišta u St. Louisu. Saznali smo kako su regrutirali ispitanike, kako su se nosili s fakultetskom upravom, kakvi su im bili odnosi s kolegama i što im je to istraživanje značilo u profesionalnom, ali i u čisto ljudskom smislu. Sve je to bilo nadopunjeno i pričama o osobnim životima protagonista, o vremenu u kojem su živjeli  i o metli u dupetu koju je tadašnja američka 'znanstvena zajednica' marno laštila grcajući od šoka na svaki spomen penisa, vagine i svih njihovih standardnih te nestandardnih kombinacija.

Dr. Masters u prvoj nam je sezoni predstavljen kao znatiželjan i pomalo opsesivan znanstvenik s blagim natruhama šupačke ljigavosti, trauma iz djetinjstva i neobjašnjivo sterilnog odnosa prema supruzi, a Virginija Johnson kao šarmantna samohrana majka i slobodoumna žena, čija su topla narav i odbijanje predrasuda bili ključni za kvalitetnu komunikaciju s ispitanicima. Saznali smo štošta i o hemunzima koje je prorektor sveučilišta u St. Louisu imao u vezi Mastersovih istraživačkih vratolomija, ali i vlastite seksualnosti, scenaristi su nas zbližili i s jednom gotovo arhetipskom kurvom zlatnoga srca te s još nekoliko likova iz bolnice, od komično-odurnog dr. Haasa do tragične i ukočene dr. Lillian DePaul, naličjem Virginijine razigrane ženske protoemancipacije.

Serija je u većini aspekata bila čisto zakucavanje. Lizzy Caplan i Michael Sheen dominirali su i inače sjajnom glumačkom ekipom, a nije odmoglo ni to što su epizode obilovale benignim, ali ipak dovoljno eksplicitnim simulacijama seksa te taman onoliko golih sisa i guzica da se održe 'kabelski' standardi (što znači da ni u jednom trenutku nije prekršeno pravilo o nevidljivosti muškoga spolovila, koje i dalje, kada je riječ o američkoj televiziji i filmu, stameno stoji na art/smut granici). Napomenula bih i da je sve protkano finim humorom, pri čemu pod 'fino' ne mislim ni na kakvu austrougarsku bedastoću u kojoj se svaki spomen ičega ispod pojasa mora popratiti stidljivim hihotanjem iza lepeze, nego sjajnom sposobnošću autora da u priče ubace stvarno smiješne situacije, a da pritom izbjegnu ono u što je vrlo lako otklizati kada riječ o humoru imalo povezanim sa seksom - hop-cup idiotarije u stilu u mog strica osam kobasica. Sve u svemu, mrak.

Međutim, uza sve te divote i šarolikost, serija ima i jednu ozbiljnu manu koju je nemoguće sasvim zanemariti. Njezini korijeni leže u činjenici da su se scenaristi stvarnih događaja odlučili držati tek fakultativno, prilično ovlaš prelazeći preko nekih pojedinosti stvarnoga projekta i okolnosti u kojima se odvijao. Izostavili su neka obilježja samoga istraživanja, kao što je prvotno inzistiranje na anonimnosti ispitanika, zbog kojih je dolazilo do apsurdnih prizora parova koji se u laboratoriju ševe s kartonskim vrećicama na glavama i slično. Pomalo lažnom glazurom premazali su i odnos između Virginije i Mastersa: iako se u seriji itekako osjeća da tu nešto ne štima, nonšalantno je preskočen fakt o kojemu je Virginia Johnson u nekoliko navrata svjedočila tijekom kasnijeg života - da je u 'laboratorijski snošaj' s Mastersom stupila zato što se bojala da će, ako odbije, izgubiti posao, odnos istraživača prema homoseksualcima zasad je prikazan mnogo tolerantnijim nego što je doista bio (vidjet ćemo kako će biti u sljedećim sezonama, ali jedna od glavnih kritika na rad Mastersa i Johnson ona je u kojoj ih se proziva zbog toga što su u jednom trenutku nudili 'lijek' za homoseksualnost).

No iako u tome leže korijeni problema koji se uvukao u ovu inače super seriju, odstupanje od stroge faktografije stvarnih događaja samo po sebi ne bi bilo grijeh. Riječ je o normalnoj pojavi u igranim dramskim serijama - pretpostavlja se da su gledatelji dovoljno prisebni da shvate kako ne gledaju dokumentarac i sve dožive kao ilustraciju ili umjetnički prikaz, a faktografiju, ako ih zanima, podrobnije prouče u drugim izvorima. No u slučaju serije koja, osim o važnom istraživanju ljudske seksualnosti, uvelike govori i o vremenu i društvenim okolnostima u kojima se to istraživanje odvijalo, mućkanje poput onoga opisanog u prethodnom odlomku uvelike utječe na uvjerljivost događaja. Je li Virginia, kao samohrana majka i žena nesputanog seksualnog ponašanja na američkom srednjem zapadu 1958. doista mogla proći s tek minimumom društvene osude i prezira koji je prikazan u seriji? Jesu li profesionalni standardi na američkim sveučilištima iz tog doba doista bili gotovo mjerljivi s današnjima pa da se može nonšalantno preskočiti način na koji je Masters Virginiju doveo do pristanka na seks u ime znanosti jer se pretpostavlja da nije morala pristati? Faktografija možda nije važna, ali za svaku dobru priču, pa tako i televizijsku priču, uvjerljivost je ključna, a ona u ovim segmentima šepa.

U tome se 'Masters of Sex' razlikuje od jedne druge serije s kojom se često uspoređuje, pretežno zbog toga što dijele vrijeme radnje. Ta je druga serija 'Momci s Madisona' i osim što govori o sasvim drugoj temi te je stilizirana do razine kojoj Masters ni ne teži, mnogo uvjerljivije komunicira iz perspektive vremena u kojem se događa. Medmeni se ne boje ispasti odurni na isti način na koji je bilo odurno vrijeme u koje im je smještena radnja. Mnogo hrabrije, sirovije i konkretnije progovaraju o seksizmu, lažima, raskoraku između savršenog vanjskog lica i truleži pod karoserijom, o represiji i depresiji iz koje su buknule neke goleme društvene promjene šezdesetih te o nekim stvarima koje su u to doba zasađene i nijedna ih revolucija nije uspjela iskorijeniti. Serija 'Masters of Sex' kao da ne želi prljati ruke time. Mnogo više polaže na šarm i razigranost, vremenu u kojem živi poklanjajući tek nekoliko ilustrativnih općih mjesta i posebno skrojenu garderobu.

Ipak, unatoč tome što joj zbog te rupe u autentičnosti izmiče prvoligaški, medmenovski plasman, riječ je o odličnoj, zanimljivoj i pametnoj seriji, pa bi bio red da i naši gospodari seksa, koji nam programski opće s gledateljskim strpljenjem na nekoliko nacionalno koncesioniranih kanala - obrate pozornost i razmisle o otkupu jer, uz pravi termin i najave, nema teorije da prođe nezapaženo.