Želja i ljubav prema glumi nije ga napustila ni nakon tri neuspjela pokušaja da se upiše na Akademiju dramskih umjetnosti. Publiku je osvojio kao Kazo u humorističnoj seriji ‘Bitange i princeze’ te u brojnim filmovima i predstavama u kazalištu. Prošao je i životna iskušenja, osjetivši ga u svim njegovim bojama; pobijedio je ovisnost o alkoholu, a nakon 19 godina veze, u studenom 2017. godine sa suprugom Vedranom se po prvi put ostvario u ulozi oca. Uoči premijere filma 'Mali' i pauzama proba u matičnom kazalištu, dobro raspoloženi glumac i voditelj Narodnog radija našao je vremena kako bi nam ispričao pokoju sitnicu iz svojeg životopisa.

Ovih se dana puno priča o nadolazećem filmu 'Mali. Veselite li se premijerama ili ste od onih glumaca koji se ne vole gledati na velikom ekranu?

To je malo neobično i to je onaj efekt kao i s glasom, kad ga čuješ snimljenog ti je muka i ništa ti ne valja. Čim se više puta gleda neka ista stvar onda se čovjek privikne i realnije se može usredotočiti na to kao ja u ovom slučaju na film. Do sada sam ga pogledao jednom i to u Puli i vjerujem da mi je puno toga promaklo tako da se zaista veselim premijeri i jako me zanima kako će ga publika prihvatiti.

Po čemu ćete ga vi pamtiti? Imate li neku zanimljivu anegdotu sa seta za podijeliti?

Uvijek ću pamtiti osjećaj ugode i lakoće njegovog nastajanja budući da se radi o nekim likovima koji su već prije postavljeni. To su likovi koje je Nuić pratio još od naših akademskih dana, pa kroz omnibus i sada u filmu 'Mali' tako da nije bilo prevelikih nejasnoća. Upute su nam bile u par rečenica, čisto da nas redatelj upozori koju atmosferu želi dobiti i to je bilo to.

Energija između Rakana Rushaidata, Bojana Navojca, Franje Dijaka i vas na filmu je gotovo 'opipljiva'. Naročito scena u kojoj pjevate Stublićevu 'Sjećam se prvog polupca'. Djelujete kao prava ekipa.

Samo snimanje je proteklo u ležernom ozračju, a ekipa je bila baš takva, kao i likovi na filmu. Nas četiri smo generacija, odnosno dvije - Boki i ja smo jedna, a Franjo i Rakan su druga. Normalno, puno smo se družili i tada ali i kasnije kroz posao. Sad smo možda u zadnje vrijeme malo razdvojeni jer smo svatko u svom kazalištu, ali nas time više veseli kad se ponovo okupimo.

Film 'Mali' je triler s elementima obiteljske drame. Kakvo je vaše odrastanje bilo, jeste li dolazili u kontakt s kriminalom, nasiljem...?

Naravno. To su likovi kakve ja i u privatnom životu poznajem. To su zaista stvarne osobe. Vjerojatno je istina u tome da su devedesete obilježile cijelu tu generaciju i udarile neki pečat koji će ih zapravo pratiti do kraja života. Svaka generacija, ima neko razdoblje koje ih obilježi. Nas i te likove u filmu su definitivno obilježile devedeete koje su donijele sve i svašta.

Sigurno se slažete da je film preslika današnjeg stanja?

Apsolutno, njihovi problemi iz onog vremena su sada metastazirali i evoulirali u možda neke drukčije okolnosti. Rekao bih da su to dečki koji su na kraju ostali živi, preživjeli cijelo to razdoblje.

Kako vidite sebe sad i kad ste snimali prvi nastavak, koliko ste se primjenili od tada, osim u fizičkom smislu?

Kad smo vidjeli jedni druge na prvim probama za film, ustanovili smo da bolje izgledamo danas nego onda. (smijeh) Zapravo se tako i osjećam.

Što ste zadnje gledali u kinu? Je li vas neki film posebno oduševio?

Jako dugo nisam bio u kinu s obzirom da imam malu bebu. Baš bih se trebao prisjetiti što je bilo zadnje što sam pogledao, jer je zaista bilo davno.

Nedavno ste imali premijeru predstave 'Raspad sistema'. Jesu li danas kazališne uloge cijenjene jednako kao one na malim ekranima i filmskim platnima? Čini se da se velik broj glumaca dao upravo u serije...

Mislim da publika pravi razliku između jedne i druge stvari. Po prirodi ne gledam na stvari crno ili barem ne samo crno, jer mi se čini da ako pogledamo Zagreb, tu postoji lijepa brojka kazališta i svatko od njih ima nekoliko predstava na repertoaru i svako od njih ima svoju publiku. Naravno neke su predstave su veći hitovi, neke malo manji, ali sve nađu svoju publiku i dođu do onih ljudi za koje je predstava ciljana. U tom umjetničkom smislu, mislim da možemo biti zadovoljni. Tema nam ne nedostaje. Ponekad je u satiri teško doseći stvarnost jer vrlo često imam osjećaj da što god mi napravili to je manje satirično od onoga što se u zbilji događa. Tako da je teško smisliti nešto apsurdnije od onoga što možemo gledati u direktnim prijenosima sjednica Sabora. Mi smo s 'Raspadom sistema' oduševljeni s odazivom publike. Očekujemo lijep životni vijek te predstave.

Koliko je teško u današnje vrijeme zadržati kazališnu publiku?

Uvijek je više faktora u igri, a sigurno je da su financije jedan od glavnih faktora. Rijetko tko ode u kazalište sam, ode barem u paru ili s ekipom što povlači još potrošnju sa strane, ali u konačnici mislim da ako ponudiš kvalitetan proizvod da će netko znati napraviti plan kako bi došao pogledati ono što vas zanima.

Hoćemo li vas uskoro moći gledati u nekim novim ulogama? Na temelju čega odabirete koji ćete lik glumiti?

Trenutno radimo već na novoj predstavi 'Ja od jutra nisam stao' Une Vizek u režiji Nane Šojlev i imamo probe već tjedan dana, to je prva sljedeća stvar koja je na rasporedu.

Maloprije ste rekli kako se danas osjećate bolje nego prije 15 godina. Nikad niste krili pričati o svom iskustvu s alkoholom. Kako danas gledate na te dane? Biste li nešto promijenili ili lekcija koju morate proći?

To je lekcija koju sam morao proći i danas se čak dapače, osjećam bogatiji za jedno iskustvo. Hvala Bogu nikome ne savjetujem da na taj način skuplja iskustva, ali kad eto imaš i sreću i blagoslov da se iz svega toga izvučeš, čovjek bude bogatiji. Što te ne ubije, ojača te (smijeh).

Sad vodite potpuno zdrav način života? Kako se hranite?

Nisam gladan, dobro se hranim. (smijeh) Gledam da koliko unesem da toliko i potrošim. Vježbam, to mi je zanimacija.

Jel još uvijek trenirate nogomet?

Naravno! Što igranje što aktivno praćenje.

Snimate filmove, serije, radite na radiju, koliko uopće imate li uopće slobodnog vremena? Kako se uopće odmarate, što vas opušta?

U svemu tome sam zapravo ja. Ja ne radim ništa od toga zato što mi je to muka, ili mi je teško, ne da mi se nego baš suprotno, zato što me to veseli jer mi to okej i imam sreću što radim dinamičan posao u kojem mi svaki dan donosi nešto novo, lijepo i različito. Kako se odmaram? U krevetu. (smijeh) S obzirom na svoj tempo da je ujutro šihta i dizanje u pet i da su popodne probe, često navečer predstave, onda moram uzeti mali predah nakon ručka.

Nakon 19 godina veze sa suprugom Vedranom ste se ostvarili u najljepšoj ulozi, ulozi oca. Koliko se vaš život promijenio dolaskom kćeri Miše?

Ona je centar svega, svaki roditelj to jako dobro zna, ne moram ponavljati ništa neobično. Oduvijek sam želio postati roditelj. Dugo nam je baš to nedostajalo, da bude sve u našim životima posloženo i ovako bih mogao još 500 godina živjeti.

Kako ste izabrali takvo neobično ime?

Supruga je izabrala, a ja sam se složio. (smijeh) Nismo išli za nikakvim značenjima, to nam se ime najviše svidjelo .

Nekad ste svirali u bendu, što je s tim i kakvu danas muziku slušate?

Bend je na žalost u stanju mirovanja. To je isto jedna lijepa priča koja je iza nas. Neke objektivne okolnosti su se dogodile. Naime, dislocirani smo. Kad smo bili svi skupa na angažmanu u Kerempuhu bilo nam je puno lakše promišljati i vježbati zajedno, sad je realno za očekivati da imamo sve manje vremena za to. To je bio lijep trenutak koji smo iskoristili do kraja koliko god smo mogli, ali nikad n reci nikad. Nikad naime službeno nismo rekli da nećemo više svirati. Kad je riječ o glazbu, volim čuti široki spektar glazbe i stvarno me može bilo što razveseliti. Ali ono gdje sam ja i što je moj background je novi val uvijek bio i ostat će od Azre, lma, Haustra, Partibrejkersa, Šarlo Akrobate.