Ako je vjerovati svemu što je u današnjoj emisiji 'Nedjeljom u dva' o sebi ispričao Ivica Vrkić, Hrvatska ni svijet još nisu sreli svestranijeg, da ne kažem renesansnog političara. Sve je on, ili je barem bio u nekom trenutku svoje uzbudljive biografije. I ljevičar i narodnjak, i Titov i Tuđmanov povjerenik, spašavao je televiziju, vlastoručno reintegrirao Podunavlje, bio je i komunist i proljećar, i narodnjak i hadezenjara, ima stotinu prijatelja među uglednim diplomatima, ministri mu se javljaju na telefon k'o majci rođenoj, a povrh svega toga - točno zna kako će, kao gradonačelnik, riješiti sve probleme Osijeka.

Ja sam se negdje na pola emisije ozbiljno upitala je li taj čovjek među nas smrtnike dolutao iz Marvelova ili DC svemira. Je li Batman ili Kapetan Hrvatska? I kako to da uz takve ljude Hrvatska još nije vodeća sila galaksije.

E, ali onda mu je Aleksandar Stanković - doduše, sasvim rutinerski jer riječ je ne samo o 'referendumskom' nego i refrenskom pitanju ovih dana u Hrvatskoj - uletio s nečim čemu se nije znao othrvati. Pitao ga je što misli o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene te kako općenito gleda na prava homoseksualaca, povorke ponosa i tako to. Renesansni superjunak se na to sav uzvrpoljio, počeo petljati i na kraju skrušeno (dobro, ne baš, ali tako bolje zvuči) priznao da je to pitanje na koje ne zna odgovor. Da se u njemu 'bore novi i stari svijet'.

Neki bi zacijelo rekli: 'Pa dobro, u čemu je problem? Čovjek je iskreno priznao ono što većina ne bi!' i da, to je u nekom kontekstu čak i istina. No Vrkićevo petljanje da je on i za i protiv, i 'primio bih ih u svojem uredu, ali ne znam bih li došao na paradu' i lijevo-desno-nigdje-moga-stana, zapravo se izvrsno uklopilo u njegove naizgled sveobuhvatne, a zapravo nedefinirane stavove. Svugdje je on bio. Sa svima on može. Sve su njegove vrijednosti. Što u praksi obično znači da nema ni jednu.

Stanković mu je negdje pred kraj emisije rekao nešto u stilu 'Zahvalan ste sugovornik. Mnogo pričate, a ponekad u svemu tome nešto i kažete', što nije bilo baš osobito pristojno ni novinarski nepristrano, ali shvaćam tijek misli iz kojih je iznikla takva napomena. Vrkić je, naime, utjelovljenje jedne vrste hrvatskog (i zapravo ne samo hrvatskog) političara s kojim je zapravo prilično teško razgovarati. Riječ je o političaru koji zapravo nema vlastite, kako bi se to terminologijom iz njegova svijeta reklo - platforme ni orijentacije. Riječ je o političaru koji platformu i orijentaciju oblikuje prema rezultatima istraživanja javnoga mnijenja i bodovima za popularnost koje može zaraditi priklanjanjem ovoj ili onoj opciji u određenom trenutku. A s takvim je političarom u gostima - pogotovo ako ga prati ego-elokvencija poput Vrkićeve - teško napraviti emisiju koja se već na polovici neće pretvoriti u stripovsku karikaturu.