Nezamislive prirodne katastrofe oblikovale su naš planet milijunima godina kroz povijest, a jedina stvar koju zasigurno znamo u vezi s prošlim razaranjima jest da će se, nesumnjivo je, ponoviti
Ljudi su se kroz tisućljeća evolucije razvili u najmoćniju živuću silu, mnogi od nas smatraju se gospodarima našeg planeta koji, ako izuzmemo neobjašnjivu eventualnu božansku prisutnost, nemaju komu odgovarati. Možda je upravo takav stav nekih od nas razlog zbog kojeg nas Zemlja povremeno sama podsjeti na to da joj nismo ništa drukčiji nego što su buhe psu. Zvuči okrutno? Vjerojatno, ali nakon zbroja zala koja smo joj nanijeli, čudo je da nas naš planet još nije stresao sa sebe jednim potezom kozmičke šape.
Prvobitna tvrdnja o superiornosti čovjeka nad prirodom nije ni toliko nelogična, s obzirom na to da smo kroz brojne propale civilizacije napredovali do stupnja da osjećamo toliku ugroženost od ostalih ljudi ili naroda da smo razvili oružja koja ne samo da mogu uništiti našeg neprijatelja, nego mogu završiti cijelu priču i uništiti sav život na Zemlji. Duboko u sebi svjesni smo toga da ne bismo trebali imati takvu moć, a upravo se zbog te spoznaje pojedinci uspoređuju s božanstvima koja imaju pravo suditi cijelom čovječanstvu.
Na kraju se čini da Zemlja ipak ima zadnju riječ. Svatko od nas je doživio strepnju za vrijeme najblažeg potresa, koji ne prijeti ni kukcima, no ipak unosi strah među ljude. A to je tek lagani hihot Zemlje u svojoj šansi da pokaže punu moć. Povijest je puna primjera takve moći Zemlje, a na nama je samo da učimo iz prošlosti i strepimo nad budućim reprizama.
Da ne odlazimo predaleko u prošlost, dovoljno je navesti nekoliko suvremenijih primjera Zemljine živosti. Erupcija vulkana Krakataua 1883. godine iskaz je Zemljine snage koji odzvanja još i danas. Krakatau (ili Krakatoa) bio je otočić vulkanskog porijekla zadivljujuće ljepote u Indoneziji. Otok je uništila erupcija koja se smatra najnasilnijom eksplozijom vulkana modernog doba i neprikosnovenim primjerom Zemljine moći nad našom beznačajnosti na planetu.
Eksplozija prilikom erupcije Krakataua bila je nevjerojatnih 13.000 puta jača od siline atomske bombe bačene na Hirošimu, a njezin zvuk mogao se čuti i u 3.500 kilometara udaljenoj Australiji. U zrak je odletjelo oko 19 kubičnih kilometara vulkanskog materijala u oblaku prašine koji se digao 80 kilometara uvis, a potom je godinama kružio oko Zemlje, prouzročivši smanjenje ljetnih temperatura i spektakularne zalaske sunca diljem svijeta.
Erupcija Krakataua sama po sebi nije bila razorna po ljude, ali je uzrokovala 40-metarske tsunamije koji su opustošili obale Jave i Sumatre odnijevši sa sobom 36.000 ljudskih života. Moderni znanstevnici nedavno su došli do otkrića da je Krakatau spreman za novu erupciju koja je pitanje trenutka.
Istina da 'pitanje trenutka' u znanstvenom rječniku ima značenje raspona od nekoliko mjeseci do nekoliko stotina godina, ali ono što plaši prosječnog žitelja planeta jest činjenica da je erupcija Krakataua neminovna te da će, prema mišljenju znanstvenika, nova erupcija Krakataua biti jača od one 1883. godine.
Katastrofa koja je uzdrmala cijeli zapadni svijet, a svima nam je još uvijek svježa u sjećanju, jest uragan Katrina koji je poharao jugoistočne obale SAD-a 2005. godine. Katrina je bila šesti najjači uragan zabilježen na Atlantiku te jedan od pet najsmrtonosnijih koji su pogodili obale SAD-a.
Najjače je bio pogođen New Orleans čijih je 80 posto ulica bilo poplavljeno nakon što je sistem odvodnje katastrofalno zakazao. Procjenjuje se da je za vrijeme uragana i u kasnijim poplavama 1.836 ljudi izgubilo živote, a više stotina tisuća je izgubilo svoje domove u nepogodi koja je prouzročila najveću materijalnu štetu u povijesti, čak 81.2 milijarde američkih dolara.
Uz uragane, najveća prijetnja otočnim i priobalnim zemaljama su zloglasni tsunamiji, razorni valovi koji nastaju kao posljedica podvodnih zemljotresa, erupcija vulkana ili pomicanja litosfernih ploča. Iako su domaće novine nedavno pisale o tsunamijima od pet metara na našoj obali, ti ogromni valovi za naše pojmove tek su lagano mreškanje površine u odnosu na tsunamije koji haraju obalama Japana i Indonezije.
U stvarnosti, tsunami nije jedan ogroman val, nego serija valova koje ne karakterizira njihova veličina ili visina, nego valna duljina. Dok prosječni val ima duljinu od stotinjak metara, tsunami na pučini ima duljinu od 200 kilometara i putuje brzinama do 800 kilometara na sat. Zbog velike valne duljine tsunami na pučini ima amplitudu od tek jednog metra, pa ga je teško prepoznati.
Kada se tsunami približi obali, zbog sve plićeg mora valna mu se duljina smanji desetostruko, uspori na 80 kilometara na sat, ali mu se amplituda dramatično poveća. Budući da još uvijek ima veliku duljinu, tsunamiju treba nekoliko minuta da dosegne svoju punu veličinu, što svjedocima na obali može izgledati kao nevjerojatno povećanje razine mora. Upravo takvo podizanje razine mora vidjeli su žitelji sela Indije, Šri Lanke, Sumatre i Tajlanda 2004. godine kada je potres u Indijskom oceanu pokrenuo najveću seriju tsunamija ikad zabilježenu.
Valovi do trideset metara visine poharali su gotovo sve zemlje Indijskog oceana, no četiri spomenute najjače su stradale. Poginulo je 225.000 ljudi u jedanaest zemalja što ovu katastrofu čini jednom od najsmrtonosnijih u pisanoj povijesti. Uzrok tsunamijima bio je najjači i najduži potres ikad izmjeren koji je trajao punih deset minuta, a prouzročio je vibriranje cijelog planeta koje je potaklo nove potrese čak i na Aljasci.
Dosadašnje katastrofe neupitno su dokazale moć prirode nad nama, a nakon svake se neminovno pojave razni zloguki proroci koji, citirajući Bibliju ili Nostradamusova proročanstva, nagoviještaju konačni smak svijeta. Ima li istine u spomenutim proročanstvima te kako bi se moderni gradovi nosili s razaranjima budućih katastrofa, pitanja su na koja odgovore traži History Channel u seriji 'Mega Disasters'. Kombinirajući znanost i povijest s vrhunskom računalnom animacijom, znanstvenici History Channela pokazat će nam koliko je zapravo naše kompleksno društvo ranjivo pred snagom našeg planeta.
