Dokumentarci o prirodi, cvijeću, vrtovima imaju posebno mjesto u mnogim srcima. Ne samo da vode na putovanje kroz taj čudesni svijet, već i potiču da razmišljamo o našem mjestu u njemu i odgovornosti prema okolišu. Za jedan od njih, koji će, ne sumnjamo, oduševiti mnoge, zaslužni su Kornelija Benyovsky Šoštarić kao autorica i scenaristica te njezin suprug, redatelj i snimatelj Nino Šoštarić.

Njih su dvoje uživali u raskoši biljnog svijeta u vrtovima Dubrovnika skrivenih od očiju javnosti. Svojim dokumentarnim filmom 'Najljepši vrtovi Dubrovnika' donose ljepotu, radost i nadu. Na zabavan, edukativan i inspirativan način razgovarali su sa svojim sugovornicima te nam omogućili da saznamo neke anegdote o nastanku vrtova i predstavili ljude koji ih vole i održavaju.

Odakle ideja za ovakav film?

Da budem iskrena, pripremala sam temu za 'Vrtlaricu' i shvatila da materijala ima puno više nego što stane u 28 minuta, koliko traje jedna epizoda. Morala bih neke priče izostaviti, a to bi bila šteta, jer se radi o pet lokacija koje povezuje dubrovački prostor. Osim toga, tema je nametnula drugačiji žanr, a i moju ulogu na neki način, tako da sam ovdje samo voditeljica. Glavne uloge nose ljudi koji vole biljke i dijele istu strast i ljubav prema vrtovima kao i ja.

'Svaki je vrt odraz vlasnika koji se o njemu brine'

Zašto ste baš izabrali Dubrovnik i koliko dugo ste radili na pripremi i snimanju filma?

Dubrovnik ima zanimljivo nasljeđe kada je u pitanju vrtna umjetnost, tako da danas možemo govoriti i o fenomenu dubrovačkog renesansnog vrta, inspiriranog talijanskim vrtovima, ali ima i neke svoje specifičnosti. Prije svega se ističe dubrovački pojam mjere te se proteže od arhitekture i urbanizma do zakona i odnosa među ljudima, pa tako i kada se radi o oblikovanju vrtnog prostora. Zbog toga su vrtovi tog vremena uvijek bili decentni, prilagođeni terenu i prirodi, bez suvišnih detalja i ukrasa. Neki od tih elemenata, poput šetnice prekrivene pergolom, po kojoj raste vinova loza, zadržali su se do danas. No i suvremeni vrtovi koje sam posjetila imaju zanimljive priče. Svaki je drugačiji i svaki je odraz vlasnika koji se o njemu brine. Zbog toga su upravo ljudi i njihova iskustva fokus ovog dokumentarnog filma.

Film je sniman u dvije faze - u svibnju, kada su vrtovi u mediteranskom podneblju najljepši, i u kolovozu, kako bih pokazala što znače hladovina i zelenilo tijekom ljetnih vrućina. Nije bilo lako, priznajem, pogotovo tijekom ljeta. Gužve su ogromne, i to je razumljivo, no kada se tome doda temperatura od 35 stupnjeva i stotine stepenica koje je ekipa trebala prehodati u Starom gradu, onda to i nije baš jednostavno. Nahodali smo se pošteno, ali vrijedilo je.

Ti su vrtovi zatvoreni za javnost, a vi ste ih otvorili kako biste ih mogli pokazati svima. Je li bilo teško?

Reputacija vezana uz vrt i biljke prati me svuda, kamo god putujem u Hrvatskoj, tako da nisam imala apsolutno nikakvih prepreka. Dapače, jedna priča vodila je drugoj, a pomogle su mi i kolegice pejzažne arhitektice Mia Erak i Vesna Hrga Matić jer su projektirale neke od tih vrtova. U svakom slučaju, Dubrovčani su me jako lijepo primili, kao stalni gledatelji nahvalili emisiju 'Vrtlarica' i pomogli na svaki mogući način.

Zahvaljujući tome snimili smo i priču koju nismo ni planirali. Riječ je o dubrovačkom gosparu, rijetkoj biljci koja tijekom ljeta stvara prekrasne krupne ružičaste cvjetove. Naime ta je biljka, unatoč tome što u nazivu nosi pridjev dubrovački, gotovo nestala s ulica Starog grada, sve dok je jedna osoba, zahvaljujući spletu neobičnih okolnosti, nije ponovno vratila u život. To je prepoznao i mladi dizajner Zoran Đukić te je jedva dočekao da dubrovački gospar procvjeta kako bi biljku fotografirao i s opuncijom, agavom i dubrovačkim koraljima koristio za vizualni identitet plakata 74. Dubrovačkih ljetnih igara. Vjerujem da će i ovaj film pridonijeti boljoj prepoznatljivosti ove prekrasne biljke.

Skladni i sofisticirani vrtovi

Što ste ondje otkrili, što vas je fasciniralo kad je riječ o biljkama i stilu uređenja?

Iako je svaki od tih vrtova drugačiji, sve ih povezuje skladno oblikovanje primjereno graditeljskom nasljeđu Dubrovnika. Čak i povrtnjak granjevačkog samostana Mala braća, u kojem rastu blitva, luk i rajčice, izgleda poetično, raspoređen na nekoliko terasa, okružen gradskim zidinama i nevjerojatnim pogledom na Stari grad. No posebno su me se dojmili vrtovi barunice Francesce Thyssen-Bornemisza na Lopudu i vrt gospođe Đurđe Tedeschi u blizini Lazareta. To su skladni i sofisticirani vrtovi prepuni biranog mediteranskog bilja, harmonično povezani s vrtnim dekorom. Iako Hrvatska općenito govoreći nema lijepe vrtove, spomenuti primjeri pokazuju suprotno i dokazuju da se ipak može. To je uostalom i glavni motiv ovog filma - istaknuti vrtove koji mogu poslužiti kao primjer drugima, posebno onima koji oko kuće nemaju nijednu jedinu biljku.

Imate li planova za neki novi film?

Uvijek imam puno ideja, samo mi dan traje prekratko, pa moram dobro planirati svoje vrijeme. Naime ovakvi filmovi zahtijevaju ne samo puno pripreme, već i putovanja zbog kojih moram napustiti svoj vrt. No vjerujem da ću se uspjeti organizirati i dobiti priliku za još poneki zanimljiv dokumentarni film.