Sve je počelo kad je sjeo na dubrovačke skaline s gitarom pod rukom, pjevajući iz ljubavi prema gradu i njegovim gostima. Usmenom predajom i 'skalinu po skalinu', postao je vodeći trubadur, šansonijer. Umjetničku slavu Ibrica Jusić stekao je na prostoru bivše države i nikad nije bio mainstream. Ostao je postojan, bez ugađanja trendovima, uvijek pomno birajući suradnike. Umirovljenje još uvijek ne dolazi u obzir. Vitalan je i energičan u šestom desetljeću glazbene karijere. Na pitanje kako uspijeva zadržati sviračku i vokalnu kondiciju tako dugo, kaže da svakodnevno uz gitaru provede dva i pol sata.

Večera će vam biti uručen Porin za životno djelo i posebna dostignuća u glazbi. Što vam znači ovakva vrsta priznanja?

Ugodno sam bio iznenađen kad su mi javili iz odbora za dodjelu Porina. Prvo sam se počeo smijati jer sam mislio da se sa mnom netko za*ebava pa sam sam sebe počeo uvjeravati da je to istina. Počašćen sam time i prvo sam se sjetio svog pokojnog prijatelja Pere Gotovca koji bi bio ponosan da je ovo doživio, jer ipak je on moj mentor koji me spasio da ne odem raditi u Njemačku. On me od samih početaka bodrio i podržavao, govorio mi: 'Ibrice zapamti, da ne moraš biti previše glasan da bi te se čulo, a tebe će se čuti i slušati jako dugo'.

Nekako se takva vrsta nagrada obično veže uz glazbenike na krau glazbenog vijeka. Vi još nemate namjeru stati.

Jedna od zahvala bit će i zahvala mojim roditeljima na talentu. Bog mi je dao zadaću da ga dijelim s ljudima koji me žele i vole slušati već dugi niz godina. Tako da bih taj kipić Porina najradije podijelio na milijun komadića svojoj publici, jer oni su me stvorili. Nisu to bili niti novinari, PR, niti televizija, nego samo usmena predaja i vrijeme. Sa Muzičkom omladinom sam seamdesetih godina nastupao po školama i onda mi dođe cura poslije koncerta i kaže: 'Šjor Ibrica, divan je bio koncert, ali meni je ipak bio ljepši koncert kad ste bili u mojoj osnovnoj školi u Kaštelima.' Odgojio sam generacije publike i to me veseli, na to sam strahovito ponosan.

Je li istina da ste svoj prvi Porin podigli na blagajni sportske dvorane Gripe? Kako to da niste bili na dodjeli i u programu?

To bi trebalo pitati organizatore pa i večeras ću ga primiti ali neću pjevati. Kao da se netko boji moje gitare i glasa. Ali kad neće Porin, hoće Beograd, Podgorica, Dubrovnik 55. put na Skalinama i mnogi drugi gradovi. Prema tome, mene glava uopće ne boli. (smijeh)

Kako reagirate na napravdu?

Jednostavno sam na vrijeme shvatio da je bolje biti vuk samotnjak nego nečija ovca.

Pjevali ste na pozornicama najvećih europskih i svjetskih koncertnih dvorana, desetljećima ste zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara, nastupali ste na festivalima... Jeste li zadovoljni svojom karijerom koja traje već 55 godina?

Na svoju karijeru gledam kao umjetnički eksces. Jer sve se to kao događalo slučajno, a u životu ništa nije slučajno. Evo jednog primjera. 1974. sam boraveći u Parizu gledao u otvaranje Sydney Opera Housea i mislim si: 'Bože dragi što bih dao da ovdje mogu zapjevati'. Dragi Bog kao da me čuo i nije prošlo ni godinu dana kad smo Tereza Kesovija i dobili ponudu za turneku po Australiji. Kada sam ušao u tu ogromnu dvoranu koja ima 1600 mjesta i onu veliku prepoznatljivu kupolu ostao sam bez daha. Pogledao sam gore onaj luster koji je visio u sredini, a iz mraka gore čuo našeg čovjeka kako viče: 'Mateeee, baci mi taj čekić!' Pomislih, majko moja, i ovdje nas ima. (smijeh) Taj naš je čovjek bio šef tehnike i pokazao nam je Sydney Opera House pa smo sve vidjeli, upoznali kako tehnika funkcionira. To je iskustvo koje ću pamtiti do kraja života.

Što biste poručili mladim kolegama koji u današnje vrijeme pokušavaju ostvaiti svoje karijere?

Ne sumnjam da ima puno mladih talenata. Gostujući u 'A strani' uočio sam desetak mladih koji pjevaju samo tako. Sad je pitanje koliko će se netko njima baviti. Mene su Francuzi natjerali da počnem skladati. Pripadam generaciji koja je živjela za glazbu, a s vremenom smo počeli i živjeti od glazbe. A danas bi mnogi preko noći htjeli postati slavni. E tako ne ide. Jer vrijeme je najbolji sudac.