Televizijska doajenka Ivana Prohić sa sjetom i rado sjeća se svoje prve najave u jutarnjem školskom programu. Prvi voditeljski angažman imala je u emisiji 'Mali svijet' u dječjem programu, a nakon vodila je 'Dnevnik', 'Nedjeljno popodne', 'Ostavite televizor otvoren' i brojne druge projekte u uspješnoj karijeri. Kaže da joj je danas ugodno biti pred kamerama i gledateljima te da ni trenutka nije dvojila o tome hoće li se ponovo prihvatiti voditeljskog posla. A publika je s oduševljenjem dočekala njezin povratak. Kad nije pred kamerama, uživa u vremenu provedenom s obitelji i prijateljima, ali i u putovanjima.

Treća sezona emisije je u tijeku. Reakcije gledatelja su i više nego pozitivne. Jeste li vi zadovoljni?

Kada su gledatelji zadovoljni, onda ne mogu biti nego sretna. Oni su ti koji vam daju pozitivnu energiju tako da svaki put s radošću i uzbuđenjem ulazim u studio.

Emisija je do sada ugostila više od 400 osoba iz javnog života. Imate li svoj poseban način pripreme za nju?

Svaki gost je poseban na svoj način, a ja volim istraživati i naučiti nešto novo, što podrazumijeva dobru pripremu, pogotovo ako se radi o zanimanjima koja mi nisu bliska. To zahtijeva studiozniju pripremu i, kako se kaže, čovjek uči dok je živ jer proučavanjem života i rada naših gostiju stječem neka nova saznanja. I to je nadasve korisno u našim godinama. A moj opis kada se pripremam najbolje daje suprug jer me naziva štrebericom u 71. godini života.

Kada ste otišli u mirovinu, jeste li se brzo prilagodili tome da imate više vremena i drukčiji ritam i što vam je možda bilo teško u tom procesu?

Kod mene u mirovini nema mirovanja, uvijek imate dva života, onaj radni i obiteljski, za koji dok radite imate najmanje vremena, tako da sam samo prešla s jednog kolosijeka na drugi, u potpunosti posvećena obitelji, djeci, unucima. Jako volim kuhati, putovati, provoditi puno vremena na svom otoku Susku i družiti se s prijateljima. Od nas u godinama uvijek se očekuju neka iskustveno velika mišljenja, a ja se toga klonim jer ne želim biti 'dosadna', no samo jedno mišljenje želim s vama podijeliti, a to je vrijeme koje protokom života ne teče sporije, kako bismo željeli, već nažalost sve brže i brže.

Česta putovanja u Španjolsku

Kako uopće usklađujete umirovljenički život s televizijskom emisijom?

Sve je u dobroj organizaciji. Živim u Samoboru, predivnom gradu koji vam pruža sve što želite. Emisije radimo od jeseni do početka ljeta i ne sputavaju me u obavljanju svih drugih obiteljskih poslova. U slobodno vrijeme često putujemo u Španjolsku i obilazimo predivne gradove, sve do zadnje destinacije Barcelone, gdje trenutno boravi naša kći Ema jer upravo završava specijalizaciju ortodoncije. Tempo i ritam su gotovo isti, a treba posložiti termine jer i moj suprug Nedim, također umirovljenik, ima 'Jaltu' na repertoaru u kazalištu Komedija, kao i sin Adi, koji je stalni zaposlenik. Velika smo obitelj pa u pomoć uskaču roditelji i bake snahe Marije.

Novinara/voditelja/spikera vašeg kalibra malo je danas na domaćim televizijama. Voditelji postaju lica koja dolaze direktno s ulice, bez audicija, bez osnovnih pretpostavki za voditeljski posao. Zašto je to tako?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Ne mogu suditi o svojim kolegama jer ima puno kvalitetnih i odličnih, onih čiji je napredak vidljiv. Danas je tempo puno užurbaniji, programa, televizija i radija mnogo je više, ali na kraju suditi o njihovoj kvaliteti mogu jedino gledatelji.

Na neki način spikeri su relikt prošlosti jer su ih u njihovoj isturenoj ulozi danas zamijenili novinari, voditelji i prezenteri. Slažete li se s tvrdnjom da su spikeri kao profesija na našim televizijama zapravo prošlost?

Ovisi, na radiju još uvijek imate izvrsne spikere što se tiče informativnog programa, a na televiziji su to preuzeli novinari. Tu su nestali spikeri, nestao je onaj kontakt s gledateljima. Nekada smo priopćavali isprike uživo se obraćajući gledateljima, a danas se promijeni program, najavi jedan film, serija, a emitira se nešto sasvim drugo. Često gledatelji ne saznaju razlog, kao i nažalost u svim institucijama u kojima razgovarate s 'robotima', a ne s čovjekom. Svaka komunikacija svela se na - biraj tipku 1, 2, 3... Vjerujem da bi danas gledatelji rado vidjeli spikera koji ih pozdravi, ispriča se eventualno zbog tehničkih smetnji ili promjena u programu i zaželi im ugodnu večer. To je nekad bio početak da postaneš dobar voditelj, novinar... Možda živim i dalje u prošlosti, a tehnologija i napredak odradili su svoje.

Velik izazov i naporan rad

Jedna ste od, uvjetno rečeno, institucija javne televizije. Kako se osjećate kad vam to netko kaže?

Budi lijepe uspomene. U pravu ste kad to kažete, jer ne samo ja, već i mnogi moji kolege bili su institucije javne televizije. To oslikava snagu i moć ondašnje jedine televizije i našu svakodnevnu prisutnost u životima gledatelja. Oni su nam vjerovali, voljeli su nas. S nama su započinjali dan i s našim 'laku noć, dragi gledatelji' odlazili na počinak. To se ponavljalo iz dana u dan i naša veza bila je kao u dobrom braku, neraskidiva. Ta spoznaja o takvoj vezi s gledateljima bila nam je velika obveza da uvijek budemo do kraja profesionalni i odgovorni prema svom poslu.

Kako je izgledala televizija kad ste vi počeli raditi?

Bila je moćna, profesionalna. Sama činjenica da ste bili djelatnik tadašnje televizije značilo je nešto. Bila je to snažna tvornica koja je iz dana u dan proizvodila obrazovne, školske, filmske, informativne i dokumentarne programe. Naš društveni utjecaj bio je ogroman i djelatnici televizije bili su svjesni toga. Bio je to velik izazov i naporan rad jer je televizija proizvodila svoj program. Hijerarhija upravljanja i kontrola programa bile su čvrste, a rezultati vidljivi.

Kojeg se projekta, angažmana rado sjećate?

Teško mi je izdvojiti bilo koji jer sam ponosna što sam bila dio te obitelji i sudjelovala u svim segmentima programa - od školskog i obrazovnog, preko informativnog i dokumentarnog, do zabavnog.

Mala arhiva snimljenih emisija

Postoji li nešto što biste rado izbrisali iz svog televizijskog staža?

Ne postoji.

Imate li arhivu svojih emisija, čuvate li isječke iz novina, naslovne stranice, intervjue?

Zahvaljujući pokojnoj majci, koja je brižno sakupljala objave u novinama o meni, imam albume sa svim člancima, intervjuima i naslovnim stranicama koje su objavljene, a i malu arhivu snimljenih emisija.

Što ste naučili o sebi i drugima u dugoj profesionalnoj karijeri?

Naša popularnost bila je velika i u svemu je trebalo pronaći mjeru između poslovnog i privatnog života.

Kako ste uspjeli očuvati izgled? Vitalni ste, imate malo bora, a toliko ste dugo bili pod reflektorima i teškom televizijskom šminkom?

Haha, imam malo, nažalost, godine se ne mogu obrisati s moga lica, ali zahvaljujući genetici i brizi o njemu danas sam ovakva kakvu me vidite.

Pjevanje uživo uz velikane zabavne glazbe

Vaša ljubav nekad je bilo pjevanje. Zapjevate li i u kojim prigodama, pišete li pjesme?

Pjevanje je dio moje rane mladosti i s nostalgijom se ponekad sjetim velikih, višemjesečnih turneja po bivšem SSSR-u i mnogobrojnih nastupa s našim velikim zvijezdama poput Kiće Slabinca, Ivice Šerfezija, Ane Štefok, Kemala Montena, Arsena Dedića... Posebno se sjećam zabavnih emisija velikog Antona Martija, u kojima sam pjevala uživo uz orkestar Televizije Zagreb i velikane naše zabavne glazbe.

Kako unučići Aja i Arian reagiraju na vaše pojavljivanje na ekranu?

Moja unučica Aja je velika djevojčica koja kreće u školu i navikla je na moje pojavljivanje, a dvogodišnji Arian još uvijek je mali pa ne razlikuje baku na televiziji i baku na mobilnom uređaju. A najviše voli baku u kuhinji. (smijeh)

Kako s njima najradije provodite vrijeme?

Baka voli da su unuci siti i zdravi i tu maksimalno sudjelujem i dajem sve od sebe, jer to se od nas baka i očekuje.