Kraj osamdesetih bilo je zlatno doba glazbe kako za Beograd, Rijeku, Sarajevo i Zagreb, tako su u Splitu nastali i djelovali brojni bendovi poput Đavola, Fon Biskicha & narodnog blaga, Daleke obale, Osmog putnika. Svi su se družili, držali zajedno i pomagali jedni drugima. Među njima je bio i talentirani Dino Dvornik.

Sa 17 godina osnovao je s bratom Deanom grupu Kineski zid. Nisu ostvarili zapaženiji uspjeh, ali povijest će ih pamtiti kao prvi funk bend na području bivše Jugoslavije. Dino je 1983. raspustio bend, a tek 1987. godine, nakon što je upijao scenu u londonskim klubovima, sazrelo je vrijeme da napokon snimi svoju ploču.

Godine 1988. dobio je nagradu Zagrebfesta za najbolje novo ime i novu skladbu 'Tebi pripadam'. Uspjeh, ali i sve veća popularnost funk glazbe otvorili su Dini vrata tadašnje izdavačke kuće Jugoton. On je tu priliku odlično iskoristio za stvaranje debitantskog albuma jednostavno nazvanog 'Dino Dvornik'. Tim je albumom postao fenomen na domaćoj glazbenoj sceni nekadašnje države, a i danas se o njemu govori s puno poštovanja.

Goran Kral, nekadašnji bubnjar novoromantičarske grupe Hangar koji danas živi u Nizozemskoj, napisao mu je tekstove šest pjesama, iako ih ni prije ni poslije nije pisao. Uz Dvornika i Dragana Lukića Lukija, koji je bio nedostupan za bilo kakve izjave, najzaslužniji je za konačni zvuk albuma.

'Kako smo bili iste generacije te zaraženi do zuba istim hobijem zvanim muzika, poznavali smo se godinama. Dino je u London otišao s Danijelom te nakon nekih šest mjeseci sretnemo se u Semafora i uz nekoliko čaša vina počnemo ćakulati o muzici, njegovim idejama, funku i, kako to biva, počeli smo se intenzivno družiti. To su dvije godine kojih se rado sjećam, ulaska u studio Nenada Vilovića te izbacivanja u jednom dahu u nekoliko tjedana svake emocije, uz izvanrednu pomoć našeg frenda i već u ono vrijeme talentiranog Dragana Lukića te Mladena Baučića. Gibonni je bio isto draga faca iz te naše ekipe. U vrijeme pregovora o prvom albumu Dino nije imao nikakve druge podatke osim njegovih i mojih, a kako sam napisao sve druge tekstove s albuma, bilo mu je normalno potpisati me ispod pjesme 'Zašto praviš slona od mene'. Sva sreća, mogli smo to ispraviti Dino i ja prilikom našeg zadnjeg susreta 2005., u vrijeme snimanja jedne od epizode 'Dvornikovih'', prisjetio se Goran Kral.

Zanimljivo je i to da je njegova pokojna majka Lejla platila sve račune napravljene u studiju Nenada Vilovića jer je budžet kojim je raspolagao Dino Dvornik bio tek za jedva osamdeset sati snimanja.

'Bio sam ugodno iznenađen kad sam čuo da je album dobro primljen. Prije izlaska 1990. zajedno smo nastupili na Zagrebačkom festivalu te dobili neku nagradu za pjesmu 'Tebi pripadam'. Razočaran ratom, a pomalo i načinom na koji smo se Dino i ja rastali, nisam se previše osvrtao na život iz prošlosti, nego se usmjerio na budućnost, novu zemlju u kojoj živim te moja četiri sina, sada već odrasla i uspješna čovjeka. Možda će vas začuditi da meni najdraža stvar s albuma nije 'Ljubav se zove imenom tvojim', čak s mojim parlatom u početku, nego 'Lady', stvar koja se najmanje vrtjela i još uvijek vrti', ispričao nam je glazbenik.

Dvornikova glazba uvijek je bila korak ispred vremena, pratio je svjetske trendove, a Nenad Vilović bio je jedan od prvih koji je vjerovao u njega te mu ustupio glazbeni studio.

'Bili smo susjedi u Kineskom zidu. Tada sam napravio 4-kanalni studio koji sam imao na balkonu, a sviralo se u mojoj sobi. Snimali smo mnoge domaće izvođače, a tako je došao i Dino da želi snimiti ploču. Već tu smo počeli raditi na albumu KIneskog zida, no snimanje se prekinulo jer su se Dino i brat Dean razilazili u glazbenim ukusima. Kasnije sam se preselio u novi prostor i tamo imao 24-kanalni magnetofon. Ipak smo napravili album za Kineski zid, a nakon određenog vremena došao je Dino jer je htio snimiti svoj samostalni album. Nabavio sam iz Londona prvi polifoni sampler u nekadašnjoj državi, kompjutor Atari, i počeli smo programirati pjesme. Međutim, Dino je uvijek bilo piši-briši osoba. Taj dan bio bi zadovoljan, ali drugi dan sve bi htio snimiti ponovo. Budući da sam radio svoje pjesme i predstavljalo mi je opterećenje to da se stalno nešto snima ispočetka jer on je bio dosta težak, tražio sam nekoga tko bi s njim radio. Kako je kod mene dolazio Saša Lukić, otac Dragana Lukića Lukija, molio me: 'Uzmi mi maloga, neka se malo vrti i nauči nešto o studiju.' Tako je dolazio Luki, a došao je i Dino, pa sam ih spojio. Nastavili su dalje skupa, a ja sam bio supervizor kad ne bi znali nešto napraviti. To se godinu dana snimalo, pisalo, brisalo', sjeća se Nenad Vilović.

Sjetio se i Gibonnija, jednog od glazbenika koji su dolazili gledati kako Dino radi u studiju. 'Prije toga je snimio album s Osmim putnikom i sjećam se kad mu je donio tekst pjesme 'Zašto praviš slona od mene', ali ga je molio da ne bude potpisan pod nju', otkrio je.

Kad su napravili master traku, stavio ju je u automobil. Budući da je bilo ljeto, ta se traka na zadnjem sjedištu auta na putu do Zagreba spržila i rastegla.

'Kad su došli na preslušavanje, to je bilo totalno razočarenje. Onda se Dino vratio u Split i sve se nanovo moralo miksati. To su bili neki nezaboravni trenuci sa snimanja i ono što znam sigurno to je da su tri godine prošle otkad je taj materijal nastao do trenutka u kojem je postao poznat. Tri godine je bilo potrebno da se ta glazba plasira i da se Dino preseli u Zagreb i to gura jer bez toga ništa od njega ne bi bilo. Osim toga, otac mu je bio Boris Dvornik, što mu je predstavljalo plus, ali i minus, iako je ta glazba bila ispred vremena u kojem je stvarana', tvrdi Vilović.

Ispričao je i anegdotu iz studija s Dinom. 'Pustio bih ga da sam programira dok bih radio u drugoj prostoriji. Vidim ga kroz staklo da skače, cijeli je bio sretan i viče mi: 'Napravio sam hit', a ja čujem samo bubanj. Pitam ga: 'Kakav ti je to hit, a čujem samo bubanj. Imaš li kakvu melodiju za to?', a on mi kaže: 'Ma kakva melodija, svaka bi pasala na ovaj ritam.' Pitam ga ima li kakvu harmoniju, a on će: 'Ma kakva harmonija, sve idu na ovaj ritam, ovo je hit.' Onda sam ga pitao za tekst i rekao je: 'Idem odmah nazvati Gibu, pustit ću mu taj ritam i on će to napisati za pet minuta.' Tako je Dino shvaćao što je to glazba i što je hit', kaže Vilović. Dodaje kako je Dino bio zaljubljenik i zarobljenik funka. Snimio je nekoliko Vilovićevih pjesama, od kojih je najpoznatija 'Ništa kontra Splita', svojevrsni simbol grada.

Prvi album Dine Dvornika bio je avangardan i epohalan. Plesnim ritmovima, ritam-mašinama i prijemčivim melodijama najavio je promjenu trendova, no kritika ga je pokopala. Zato su njegov album prvi objeručke prihvatili beogradski studijski glazbenici i njihova je scena puno bolje reagirala nego primjerice zagrebačka. Dino je, sjećaju se mnogi, na početku karijere puno bolje prolazio u Srbiji nego u Hrvatskoj.

'Da je jučer izašao taj album, opet bi bio jednako slušan jer se na njemu osjete svježina i entuzijazam. Tajna tog prvog albuma je u Dini, a mi drugi smo bili tu samo pri ruci. Toliko je izgarao za taj album da je i sve nas zarazio i dali smo od sebe nešto za što nismo ni znali da možemo. Zato danas taj album, iako je prošlo trideset godina od njegovog izlaska, zvuči tako svježe. Dino ga je radio s toliko ljubavi. Recimo, kad netko od glazbenika ne bi došao na vrijeme u studio, sam bi uzeo u ruke instrument i odsvirao nešto', sa sjetom se prisjetio njegov veliki prijatelj Zlatan Stipišić Gibonni.

I Neno Belan je neodvojiv dio antologijskog albuma Dine Dvornika. Ispričao je crticu sa snimanja i kako je zapravo nastala pjesma 'Zašto praviš slona od mene'.

'Dino je jedan od najznačajnijih autora i izvođača domaće pop scene. Taj njegov prvi album jedan je od najvažnijih u povijesti te scene. Sudjelovao sam na tom albumu kao back vokal, moj glas se može čuti u pjesmi 'Zašto praviš slona od mene' i bilo je zabavno družiti se i snimati u studiju. Dino je bio u uzletu, mlad, još se nije znalo hoće li i gdje to otići. Došao je u studio, nije imao ništa nego je počeo lupati po namještaju i rekao Draganu Lukiću Lukiju, koji mu je bio producent: 'Slušaj ovo i skidaj to', a Luki je to kuckao na sampleru. Onda je Dino, koji inače nije svirao gitaru, smislio rif i tako je pjesma rasla naočigled svih nas. Znači, on je došao praktički bez ičega i počeo stvarati pjesmu sa svima nama. Gibonnija smo izbacili u hodnik i on je jadan, s papirom i olovkom u ruci, šetao gore-dolje i pokušavao smisliti tekst. Kad je smislio, Dino mu je rekao: 'Izvrsno, to je to.' Otpjevali smo pjesmu, a ostalo je povijest', otkrio je Neno Belan.

Splitski enfant terrible ispisao je svojim prvim albumom najblistavije stranice hrvatske diskografije. Svojim osjećajem za ritam i urođenim zafrkantskim štihom doveo je njime domaću glazbu u diskoteke, a svojim jedinstvenim i prepoznatljivim zvukom osvojio je publiku koja ga i danas na prostoru cijeli bivše države jednako obožava. Dino Dvornik do svog preranog odlaska svojim čudesnim stvaralaštvom nije propuštao konstantno obogaćivati scenu kojoj je pripadao.

Nakon debitantskog, objavio je još albume: 'Kreativni nered' (1990), 'Priroda i društvo' (1993), 'Dino Dvornik & Song Killers* - Live In München' (1995), 'Enfant terrible' (1997), 'Big Mamma' (1999), 'Svicky' (2002) i 'Pandorina kutija' (2008). Dinove pjesme zastupljene su i na brojnim kompilacijama, od onih retrospektivnih ('Zvuk osamdesetih') preko klupskih ('Dance 1/2 '97') pa do prigodničarskih ('90 godina Odašiljača i veza'). Rado je gostovao na ostvarenjima svojih kolega. U suradnji s Alkom Vuicom, za Oliverov album 'Neka nova svitanja' nastale su 'Ajde idi svojim putem' i 'Dok nisi došla ti', a druženja sa Željkom Banićem rezultirala su skladbama koje su i danas na repertoaru Songkillersa. Na žalost, nikad nećemo znati što nam je još mogao dati. Dino Dvornik preminuo je 7. rujna 2008. godine.