Čak 15 tisuća pratitelja skupila je na svom Instagram profilu Željka Barać Gojić, mama nekadašnje manekenke, danas poduzetnice Ljupke Gojić Mikić. Njezine objave iz dana u dan oduševljavaju najvjernije pratitelje, a Željka se pokazala kao vrsni pisac, ali i izuzetno duhovita osoba.

Tako je i njezina posljednja objava nasmijala sve do suza. Iako su tu istu objavu krasile dvije fotografije, jedna najmlađe unuke Mari Dane i druga popis bendova koji u sebi imaju pridjev, a koji je napisala Mila Amelie, s anegdotom koju je otkrila poistovjetili su se mnogi.

Kako je kroz priču otkrila, iako su za razvoženje djevojčica zaduženi njezin suprug Ljubo Gojić ili zet Mihael Mikić, ovoga je puta taj 'teret' da odveze Janu Siennu na neko snimanje spao na nju, pa je Željka Barać Gojić to sve i opisala:

'Jana ima neko snimanje, i to radi već drugu godinu, i uvijek ju voze tata ili deda! Sad su svi bili spriječeni i moram ja. Vozim prema gradu i usput pitam zeta da mi veli ulicu..da ukucam u navigaciju..ne zna, 'ali skrenete na drugom rotoru...' boook, idem zvati dedu. Di vozim Janu?! Ime ulice! Da ukucam. Ljubo Grozni: 'Joj, ne znam kak se zove ulica, ali skreneš na Zajčevu...'

Ljuboooo... Kak s ovog mjesta di stojim znam di je Zajčeva?! Muk... 'Pa dobro Željka jesi ti u Zagreb od nekud došla na studij ili si 60 godina na ovom asfaltu?'... Na studij sigurno nisam došla i da sam došla, jer ga ne bi mogla ni završiti... ali, kako je moguće da ljudi razumiju ako veliš da te boli zub, da si u depri, da imaš pijesak u bubregu, da si gluh, slijep, imaš hemeroide i 'crkavaš od menge'.. sve razumiju, ali da nemaš orijentaciju nitko ne razumije!

Misle da je to nekakva fraza...ono, ma ja ti baš nemam orijentaciju!!! Ma nemam je uopće! Kad mi navigacija veli, i na kraju zbrejka, nakon kaj se treći put vozim u rotoru, 'skrenite na jugozapad...skrenite na sjeveroi..jugoz..' Majke mi, dođe mi da ju iščupam, i nađem, i onako kao s tortom natrljam facu!

Ako s Knežije krenem u Klaićevu i znam da moram Savskom, pa desno, pa lijevo preko Mažuranca...a na Savskoj su radovi i promijenjen je smjer u Vodnikovu... kaj se mene tiče Klaićeva može biti i u Bugarskoj, isto mi je! Kad sam išla u prvi razred, starci su mi pokazali put prvi dan (od Gredica (Srednjaci) do škole (na kraju Horvaćanske) i morali ići na posao...na putu do škole mi se našao vrtuljak! Zavrtila sam se tri puta i policija me popodne dovela doma s Trešnjevačkog placa!!!

Mozak traži kompenzacijske vještine, pa vozim bolje nego neki muški, valjda kad ne znam kud idem i fulam, da se bar znam okrenuti, a da ne napravim zastoj ili sudar! Neki dan sam jednoj starijoj gospođi pisala čestitku za rođendan! Sin je uzeo da pročita, 'mama, ona bu prije umrla nego ovo pročitala!'

Knjigu ne mogu pročitati ako nemam mir! Ako me prekidaju, uvijek se vraćam na početak...ali, zato ju mogu bez problema napisati, samo da donesem odluku! Na tipkovnici, naravno! Čak si utvaram da bi možda bila i čitana!'

Na tu objavu krenuli su odmah i brojni komentari, a mnogi su se složili u tome da knjigu mora napisati: 'Možete krenuti sa pisanjem knjige! Što volim čitati vaše pričice, a što se tiče orijentacije, nije do vas, do gospodina Ljube je, a i do zeta... Ne znaju adresu!'