Marko Šapit jedan je od rijetkih koji o svom poslu govori s toliko ushita i oduševljenja pa ga je bilo pravi gušt slušati dok opisuje ono što radi. Njegovo prvo novinarsko iskustvo bilo je ono u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista. Nije se dugo zadržao u tisku jer 2005. otišao na audiciju za sportskog novinara na HTV-u. Otad do danas dio je Sportske redakcije, jedno od zaštitnih lica HTV-a sa stankom od 2010. do 2012., kad je bio na Areni sport.

Miljenik publike nesuđeni je vojni pilot koji je prošle godine u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva odradio emisiju 'Zabivaka' - pravo osvježenje nakon dotadašnjih, uglavnom dosadnih emisija posvećenih europskim i svjetskim prvenstvima. Odlični prilozi iz Rusije, opuštena atmosfera u studiju, uz izvještaje s društvenih mreža te opuštene sugovornike, tu su emisiju učinili odličnim projektom koji su pratili navijači, eksperti, ali i oni koji o nogometu nisu znali ama baš ništa. Osim zaljubljenosti u svoj posao, Marko uživa u skladnom obiteljskom životu sa suprugom Ivanom, sinom Lukom i kćeri Tenom, rođenoj u travnju ove godine.

Kad se spomene vaše ime, kolege vas samo hvale. Koliko vam to znači i kako uopće reagirate na tuđe komentare, ali i kritike?

Meni to mi puno znači jer ako postoje pozitivne reakcije, onda je valjda ljudima dobro ono što i kako radim, a vjerojatno i to kako se ponašaš i kakav si karakter, jer odgajan sam tako da je primarna stvar to kakav si čovjek. Zaista se trudim biti korektan i prema sportašima i kolegama. Posebno prema kolegama, jer u našem poslu nedostaje toga. Svi bismo htjeli da nam bude bolje, a za početak mislim da bismo trebali biti bolji jedni prema drugima.

Obično su sportski događaji puni različitih emocija. Koji vam je u karijeri bio najemotivniji sportski događaj?

Za sada se teško nešto može uspoređivati s onim što je bilo prošle godine u Rusiji. Neću reći da se to nikad više neće ponoviti jer ne znamo što donosi sutra, ali mislim da je to bila posebna priča koja je izašla iz sportskih okvira. Tih mjesec dana ne samo što su oni dobro igrali, nego je nama, sportskim novinarima, bilo lijepo raditi. Meni emocija ima u svemu. Volim svoj posao, to je posao snova. I ne volim reći da radim, jer ja se zabavljam i guštam na poslu. Ima nekih događaja koji ti uvijek ostanu urezani u pamćenje. Recimo, zauvijek ćeš se sjećati kad si prvi put radio našu nogometnu reprezentaciju, pa prvi put našu košarkašku reprezentaciju. Otprilike sve pamtim i da mi je netko prije više od 20 godina nudio ovaj posao, uzeo bih i puno manje od ovoga jer sam ga oduvijek htio raditi.

Volite svoj posao, no kako to da ste odbili urednički? Vrlo kratko ste se zadržali na toj poziciji. Zašto?

To se dogodilo nakon prošlog ljeta, kad je Stjepanu Balogu, koji je bio dotadašnji urednik, bilo svega dosta i bila je ideja da to probam i ja. I probao sam, ali jednostavno se nisam našao u tome. Mislim da sam puno korisniji kao novinar i komentator. Urednički posao uzima jako puno vremena i energije, a ja se onda ne bih stigao baviti onime što volim. To je sad preuzeo kolega Boris Jelavić i sjajno to radi. Sad u redakciji imamo srednje i mlađe generacije i zbilja nam je odlična atmosfera u njoj.

Je li teško biti objektivan i neutralan prilikom prijenosa neke utakmice koju, primjerice, igra vaš omiljeni klub?

Naravno da, kad radiš naše sportaše ili reprezentaciju, uneseš više emocija u taj prijenos i teže je ostati objektivan, ali to te dodatno motivira za rad. Danas je moderno pratiti Ligu prvaka pa mnogi navijaju za Barcelonu ili Madrid. Recimo, meni je to nepojmljivo jer mogu shvatiti da navijaju za Hajduk, Dinamo, Osijek, Rijeku, ali da je netko posve lud za stranim klubom... Za njih se ja, primjerice, na emotivnoj razini zaista ne mogu vezati. Mislim da u ovom poslu moraš imati objektivnost i držati se pravila, statistike i činjenica. Ako je nešto loše, loše je bez obzira što ti je netko jako drag.

Smijete li se previše zbližiti sa sportašima čiji sport/klub pratite?

Na neki način izbjegavam to jer mislim da onda ne možeš biti objektivan. Ima nekoliko naših sportaša s kojima sam u jako dobrim odnosima i drago mi ih je čuti i popričati s njima, ali sad da smo kućni prijatelji - nismo. To nije dobro i tu mora biti distanca. Lijepo je kad oni osjete da voliš njihov posao, a lijepo je i obrnuto, ali treba postojati određeno odstojanje. U nekom trenutku, recimo, nekog ćeš morati kritizirati pa će onda reći: 'E, a ja sam mislio da smo dobri.'

Koji vam je omiljeni sport i zašto?

Odmalena sam pratio košarku, još dok je izlazio magazin Košarka, i mislim da doma još imam primjerke tog časopisa koji sam doslovno gutao. Tada nisam mogao dočekati da bude na kioscima jer je bio mjesečnik.

Često putujete zbog posla. Nalazite li u tome zadovoljstvo ili opterećenje? S kojeg putovanja pamtite najljepše trenutke?

Da sam sam, jedva bih čekao otići na neko putovanje, ali sad, kad imam obitelj, kad sam otac dvoje djece, onda se stvari mijenjaju. Odlazak na Olimpijske igre, koje traju tri tjedna, ili sadašnji boravak u Koreji, u kojoj ću boraviti 18 dana, stvara 'tehničke' probleme jer supruga ostaje sama s djecom. To daje kočnicu. Ali kažem, volim ovaj posao i ne postoji ništa bolje i ljepše na svijetu nego da imaš mogućnost otići nekamo i raditi s lica mjesta. Često se s druge strane zna dogoditi da odeš na put i da ne vidiš ništa osim aerodroma, hotela i stadiona. Ljudi mi znaju reći: 'Daj da vidim fotke.' Ma koje fotke, pitam ih.

Pročitala sam da ste se bavili rukometom. Može li sportski novinar koji se nije bavio nekim sportom biti dobar sportski novinar?

Mislim da to nije posebno važno. Trenirao sam rukomet jer su na njega išli prijatelji, pa sam išao i ja, ali to zbilja nije presudno. Super nam dođu bivši sportaši koji su se počeli baviti novinarstvom jer uvijek mogu dati nešto novo i ekstra, a sad da novinar mora imati neki sportski background, mislim da zaista ne treba. Ali svakako mora voljeti sport.

Što je najstresniji dio posla sportskog novinara?

Svaka grana novinarstva ima svoje specifičnosti. Najstresnija stvar u televizijskom poslu je kad imaš emisiju uživo ili prijenos. Tu nema vraćanja, brisanja i to je stvarno zahtjevno. Odraditi neki prijenos uživo puno mi je manje zahtjevno nego odraditi neku emisiju jer u prijenosu ovisim samo o sebi, a kad radiš neku emisiju, postoje stotine varijabli i stvari na koje moraš misliti te koje su nepredvidljive. 'Zabivaku' su svi gledali i govorili samo o nama koji smo bili u studiju, a nitko nije spomenuo ljude koji su iza kamera i koji rade strašan posao. U novinarskom smislu na dnevnoj bazi radilo ju je pet ljudi, s dva producenta, režisera, plus tehničko osoblje. Ti ljudi su velika vrijednost HTV-a koja se premalo spominje. Imao sam nekoliko režisera koji su maheri u poslu i sad već po tonu mog glasa znaju je li neki problem, a da ne govorim o momcima koji su proveli mjesec dana vadeći sve moguće inserte, pripremali sažetke za emisije, a guštali su u onome što su radili. Odlično mi je to što ljudi s veseljem dolaze na posao.

Kako se pripremate za prijenose? Koliko je to zahtjevno?

Ovisi što radiš, o kojem je sportu riječ. Po meni je ključna stvar to da nema stanke. Znači, ne mogu otići na godišnji, ugasiti mobitel i ne čitati ništa. Svaki dan radim na godišnjem. Nema neodgovaranja na mejlove. Nema spremanja od pet do osam, nego je priprema sedam dana ranije, malo-pomalo. Većinu stvari improviziram, a imam tek neke natuknice. Ako se radi emisija, vrlo je važno da se slušaju sugovornici. Najgore mi je kad vidim da netko gleda u papir, a kasnije mu sugovornik kaže da je već odgovorio na to.

Uz posao i obitelj, imate li vremena za hobije?

Ostaje mi vremena, sve se može dobro organizirati. Volio bih malo češće otići u Makarsku, do mojih, jer mi je većina prijatelja ondje. Čovjek može apsolutno sve uz dobro planiranje.

A kakva sportska rekreacija?

Imam nekoliko termina košarke koje odigram onoliko koliko stignem. Naravno, bilo bi super da ih je više, koji kilogram da je manje, ali ne može se sve! (smijeh)

Kako najradije provodite slobodno vrijeme s obitelji?

Zaista se trudim da sam što više s njima jer je posve prirodno to da se čovjek maksimalno posveti svojoj obitelji onda kada ne radi. Djeca to uvijek pamte, znam kako je meni bilo. Svakome su njegovi roditelji bili najbolji na svijetu, ali moji su to zaista bili. Imali su puno razumijevanja za mene i puno su vremena provodili sa mnom. Imam dobrog uzora, svog oca, i trudim se biti svojoj djeci onakav kakav je on bio prema meni.

Što je za vas najvažnije za sretan brak?

Puno razumijevanja. Imam sreću da to dobivam od supruge. Ona radi posao koji ima radno vrijeme i slobodne vikende. Sad je s djecom kod mojih roditelja u Makarskoj, u kojoj će biti cijelo ljeto, a ja ću se nakon Koreje spustiti do njih, pa odraditi Alku, i drugi dio kolovoza skupa ćemo se odmarati.

Kad razmišljate o budućnosti, a naravno da ne možete uvelike utjecati na nju, koje biste osobine željeli usaditi svojoj djeci?

Volio bih da mi djeca budu dobri ljudi. Od puno ljudi čujem da su mi djed i otac bili dobri ljudi pa se nadam da će takav biti i moj Luka.

Stignete li što čitati, pogledati kakvu seriju, film?

Stignem, ali sve manje. Otkad se rodio Luka, koji je jedinica za energiju, ulazim u 'mašinu', a rano navečer je gašenje. Prije sam bio noćni tip, za vrijeme fakulteta učio sam noću, a sad klonem već u 22, 23 sata. Ali ajde, stigne se sve nekako. Žena i ja nedavno smo uspjeli pogledati 'Černobil', prije toga 'Igru prijestolja'. Iskreno, najbolje mi je pogledati jednu epizodu tjedno jer ne mogu odgledati seriju u komadu. Volim pogledati i dobar film, a poseban gušt mi je s Lukom gledati crtiće u kinu. To mi je najbolja stvar na svijetu te dva sata stavim mozak na pašu. Uopće, to provođenje vremena s djecom, čije je razmišljanje potpuno drukčije od onog nas odraslih, veliki je blagoslov.

Pratite li rad konkurentskih televizija?

Pratim američki sport i NBA ligu. Njihovo shvaćanje sporta je na fantastičnoj razini jer oni vide sport kao zabavu, gušt, odmor i odmicanje od stvarnosti, dok je to kod nas prečesto ozbiljno. Vidim i neke uzore i način na koji bi trebalo raditi. Tako smo se trudili da 'Zabivaka' ima i stručnih stvari, ali da ima i zabave, šale i, što bi se reklo kod nas, ruganja. Znači, za svakog ponešto. Mogao bih sat vremena bez problema govoriti o nogometu, ali to sigurno nije svima zanimljivo.