Marta Šimić Mrzlečki na javnoj televiziji već je duže od desetljeća i najprije je radila kao novinarka i voditeljica bjelovarske 'Županijske panorame', a potom kao voditeljica emisije 'Dobro jutro, Hrvatska' te urednica i voditeljica emisije 'Hrvatska uživo'. Posljednje dvije godine gledatelji je prate u 'Dnevniku'. U danima kad vodi omiljenu televizijsku informativnu emisiju putuje 180 kilometara do posla i natrag kući u Bjelovar. No njoj ništa nije teško jer istinski uživa u svom poslu. Jednako tako uživa u skladnom obiteljskom životu sa suprugom i sinom.

Radili ste različite televizijske formate. Kakve su danas mogućnosti za mlade novinare na javnom servisu?

HRT pruža razne mogućnosti, posebno mladima koji se još traže i ne znaju koji im televizijski format najbolje odgovara, od informativnih, kulturnih, zabavnih do sportskih emisija. Gledam ih kada nam dolaze s fakulteta na praksu, fascinirani su sustavom, treba im i nekoliko mjeseci da sve pohvataju pa tek onda kreće borba sa samim sobom i onim što ih najbolje zadovoljava. Ja sam imala sreću da sam počela raditi u bjelovarskom dopisništvu, doslovce od zadnje stepenice. U malom studiju uistinu naučiš kako sve funkcionira, od snimanja i montaže pa do emitiranja. To je baza koju sam samo poslije nadogradila.

U kakvom se televizijskom formatu, projektu, emisiji nikada ne biste mogli zamisliti?

Ispunjava me posao u Informativnom programu, iako sam radila i zabavne i mozaične emisije poput 'Dobrog jutra' i 'Hrvatske uživo'. Trenutno ne razmišljam ni o čemu drugom, no nikad se ne zna.

Je li vođenje i uređivanje središnjeg 'Dnevnika' vrh novinarske karijere na Hrvatskoj televiziji?

'Dnevnik' u 19 je naša središnja i najvažnija informativna emisija i sve se vrti oko njega. Kada si novinar, želiš da ti prilog ili reportaža završe u 'Dnevniku' iako imamo i druge informativne emisije. Iza 'Dnevnika' stoji cijeli tim ljudi, od novinara i urednika do realizatora. Sve mora biti kao po špagi, svatko mora odraditi svoj dio posla najbolje što može. A kada si i voditelj, imaš posebnu odgovornost jer predstavljaš sve njih.

Što je najstresniji dio posla u Informativnom programu?

'Dnevnik', kao i sve ostale informativne emisije, ovisi o vijestima, pa ga nikada ne možeš planirati unaprijed. Njegov sadržaj se neprekidno mijenja, a u šali znam reći da je poput život organizma - nikad ne znaš kako će izgledati do 19 sati. I to je ponekad dosta stresno, pogotovo kada si pred kamerom i kada gledatelj na tvojem licu ne smije vidjeti da primjerice nema prvog priloga, a tebi to urednik govori iz režije u bubicu u uhu ili te realizator upozorava da nismo uspostavili vezu s reporterom na terenu. Tu onda do izražaja najviše dolazi timski rad.

Na koji način se borite sa stresom?

Duboko udahnem i brojim do tri, nasmijem se i krenem dalje. Naučila sam to s godinama jer ima stvari koje ne mogu promijeniti, a ne želim da one mijenjaju mene. Jednostavno sam prihvatila to da neke stvari moraju biti takve i da mi nisu po volji, ali ne želim na njih gubiti živce, ludovati, vikati. Na kraju dana ionako shvatiš da ništa nije bilo vrijedno živciranja i da si samo sam sebi napravio štetu. I kada tako posložiš stvari, puno je lakše.

Kako izgleda vaš radni dan? Nedostaje li vam rad na terenu?

Često me to pitaju. Sve ima svoje prednosti i mane. Kada si na terenu, u stalnom si kontaktu s ljudima, oni su ti zbog kojih i radiš taj posao, no u studiju imaš priliku razgovarati s gostima, od doktora do političara.

Što vam predstavlja najveći izazov u poslu?

Najveći izazov to je da informacija na pravi način dođe do gledatelja, da izazove emociju kod njih, da ih potakne na razmišljanje. Novinarstvo ima tu moć. Može mijenjati stvari, utjecati na nešto ili na nekoga. I to je pravi izazov za nas novinare.

Je li poželjno da voditelj unosi osobne komentare u prezentaciju vijesti i događanja?

Ne, pogotovo u 'Dnevniku'. To nije 'Dnevnik' Marte ili kolega Dropca i Brozovića, nas koji sada to radimo. To je 'Dnevnik' HRT-a i kao takav ima svoja pravila. Vijesti se slažu po važnosti, a ne po senzacionalizmu ili onome što bi se moglo nekome svidjeti. Mi smo javna televizija i tu nema mjesta za naše stavove, osobne komentare, političke preferencije. Gledatelj treba dobiti točnu i provjerenu informaciju, a ne čuti osobni stav voditelja.

Godinama putujete iz Bjelovara na posao. Umara li vas to?

Navikla sam se na putovanje i o njemu jednostavno više ne razmišljam. Iskoristim to vrijeme za razmišljanje, nakon posla i opuštanje, smiruje me vožnja na kraju dana. U ostalim europskim državama normalno je putovati na posao, a kod nas bi svi radili u svom kvartu. To u današnjem svijetu više nije moguće, a jedino što je hrvatski problem iznimno je loša cestovna povezanost. Iz Bjelovara dosta ljudi putuje na rad u Zagreb, tako da se nadamo i brzoj cesti koju političari obećavaju već godinama.

Koja je prednost života u manjem mjestu?

Sve ti je nadohvat ruke, pogotovo kad imaš dijete. Slušam prijateljice iz Zagreba koje su od jutra u pogonu, razvažaju djecu u vrtiće, škole, popodne na razne aktivnosti i sve to s jednog kraja grada na drugi. U Bjelovaru je sve to jednostavnije, nema te strke, stresa, život je puno mirniji, a opet imaš sve što ti treba, sportske aktivnosti, kazališta, kina, igraonice.

Kako danas s vremenske distance gledate na situaciju s Brankom Đurićem Đurom?

Ne razmišljam o tome, to je za mene prošlost i on je tim svojim potezom rekao sve sam o sebi.

Suprug vam je sportaš, poznat kao trener seniorske nogometne ekipe u Bjelovaru. Kakva je situacija s vama? Stignete li trenirati, vježbati? Nekad ste trčali, išli u teretanu... Kako danas održavate vitku liniju?

Kada smo se upoznali, Alen je bio profesionalni nogometaš. Znala sam još tada da će nam nogomet obilježiti život. Volim sport, igrala sam rukomet u Pitomači, gdje sam odrasla, a vježbanje je za mene jednostavno stil života. Trčanje sam sada zamijenila teretanom, no kada krenu ljepši dani, kombiniram oboje. Često sam i na biciklu sa sinom, odlazimo na nogometni stadion, na utakmice, a on već sada pokazuje želju za sportom.

Uspijevate li pomiriti obiteljske obveze s poslovnima?

To trebate pitati moje dečke, no obitelj mi je uvijek na prvom mjestu. Kada sam postala majka, moj život se u potpunosti promijenio. Sve se vrti oko sina i nema tog posla koji bi bio važniji od njega. Kada radim, nema me cijeli dan, dečki se onda sami snalaze, no zato svaki slobodni trenutak provodimo zajedno. Igramo se, čitamo, učimo. Adam me naučio da svijet gledam drugim očima, da opet poput djeteta u malim stvarima pronađem sreću, da se radujem osmijehu, lijepoj riječi, poljupcu.

Na što ste najponosniji u poslovnom, ali i u privatnom dijelu života?

Poslovno sam ponosna što radim posao koji volim, a privatno što sam majka divnog dječaka.

Kako provodite dan kad ne radite, što vas u slobodno vrijeme veseli, opušta?

Kada ne radim, igram se legićima. (smijeh) Šalim se, iako je Adam u posljednje vrijeme okupiran njima pa ih zajedno slažemo. Opušta me ta igra s njim, to je naš mali svijet, svijet u kojem sami postavljamo pravila.