Otvorena, neustrašiva i hrabra umjetnica zanimljiva je i zahvalna sugovornica za razgovor na bilo koju temu, a s posebnom strašću govori o svom poslu. Unatoč tome što mnogima s ekrana odaje dojam strogoće i nedodirljivosti, kad se privatno razgovara s Martinom Tomčić Moskaljov, može se osjetiti ono što diva u najboljem smislu te riječi zapravo znači. Radeći svoj posao s puno ljubavi i veselja, obasuta bezrezervnim poticajem i podrškom svoje obitelji - ona je ispunjena, zadovoljna i sretna žena.

Vokalna ste trenerica u showu 'Tvoje lice zvuči poznato' te članica žirija showa 'Supertalent', a mentorica u Školi pjevanja Husar & Tomčić. Čime se vodite u odnosu sa svojim učenicima ili je nezahvalno uspoređivati te tri uloge?

Teško ih je usporediti. Nije nužno nezahvalno, ali je nespretno jer je riječ o tri potpuno različita pristupa. Dakle kao mentorica u Školi pjevanja Husar & Tončić vokalni sam pedagog, mentor koji sustavno radi na izgradnji vokala pojedinca. Kao trenerica u showu 'Tvoje lice zvuči poznato' isto tako sam vokalni trener, ali koji je konstantno u niskom startu jer tempo emisije i vremenski period koji imamo za pripremu određene pjesme s osam kandidata toliko je nerealno i luđački kratak da se zapravo koristimo metodama koje možda, ne možda, nego sasvim sigurno u svakodnevnom pedagoškom radu ne bismo preporučili, ali eto, to je show, to je šoubiznis, a znamo da šoubiznis ponekad traži neke kompromise. Tako da u TLZP-u radimo dosta kompromisa u tom smislu. Što se tiče 'Supertalenta', u njemu sam članica žirija, znači moja uloga je mjerodavnog karaktera, ako se to tako može reći, dakle ne educiram pojedine kandidate, ali moram iskreno priznati - trudim se educirati našu publiku.

U proteklim sezonama bilo je stvarno bizarnih kandidata, a čini se da ih je manje iz godine u godinu. Kako ocjenjujete ovogodišnju sezonu kad je riječ o talentima?

Da, što se tiče bizarnosti, one su prisutne jer naprosto u show dolazi doista široka paleta profila ljudi, tako da nam dođu i oni koji imaju vrlo nerealnu sliku o svom talentu, kao što nam dolaze ljudi koji imaju nezasluženo nezahvalnu sliku o njemu talentu jer ga doista posjeduju. Smatram da je i jedne i druge dobro imati u showu tako da možemo prikazati širinu talenata i na taj način što educirati naše gledateljstvo, a što educirati same kandidate, tako da ta kategorija pretjerano nerealnih, onih koji se vole izlagati javnom mnijenju, možda posustane, da promisle dva puta prije nego što se prijave, a isto tako onim skrivenim, fantastičnim talentima koji posjeduju pretjeranu dozu samokritičnosti dati vjetar u leđa i reći ono: 'Riskiraj tih pet minuta, možda ćemo ti promijeniti život komentarima.'

Svojedobno ste rekli da ste užasno spori u prihvaćanju noviteta. Vaš kontakt s društvenim mrežama je minimalan, jesu li vam one nužno zlo?

Ne bih se složila da je minimalan. (smijeh) U međuvremenu je moj profil na Instagramu postao prilično aktivan. Koristim ga kao platformu na kojoj isključivo i samo dijelim pozitivan sadržaj, dijelim stvari za koje mislim da nam u svakodnevnom životu donose osmijeh na lice. Svi oni koji ne dijele mišljenje sa mnom, a koji su na društvenim mrežama kako bi provocirali, liječili vlastite frustracije ili naprosto davali sebi značenje jer svog života nemaju, ti su momentalno blokirani na mom profilu. Tako da je moja mala zajednica na društvenoj mreži vrlo familiy, friendly, pet friendly, umjetnički orijentirana i jako smo svi pristojni.

Unatoč koroni, kazalište živi, pa tako i opera. S kakvim se izazovima nosi operna umjetnost u ovim trenucima?

Operna umjetnost doista je u doba korone na svjetskoj razini doživjela možda najveću pljusku, ako to tako možemo reći. Po mom skromnom, osobnom mišljenju - u potpunosti neopravdano. Općenito je po meni najveći problem korone, osim što je riječ o doista ozbiljnoj bolesti, vrlo nejasno i netransparentno komuniciranje s javnosti te dvostruka mjerila u sprečavanju te bolesti, tako da je operna umjetnost u tim dvostrukim mjerilima malo jače nadrapala. Međutim umjetnost je nešto što je sastavni dio čovjeka pa je ni korona nije generalno spriječila, tako ni opernu umjetnost da ide dalje u nekim možda malo korigiranim formatima.

Kakva je po vama budućnost opere? Je li ona na neki način ipak bezvremenska kategorija?

Glazba kao takva bezvremenska je kategorija, međutim i opera doživljava svoju modernizaciju. Ponajprije u vizualnom segmentu. Operni pjevači su sve više i prisutni na društvenim mrežama i scenski vrlo atraktivni, glumstveni, komuniciraju sa svojom publikom na demistificirajući način, barem što se tiče opere, dakle tako da približavaju sadržajno, libretistički i interpretacijski likove i ja bih rekla da operna umjetnost, ako izuzmemo koronu, živi lijep uzlet i uspon u budućnosti. Jako sam optimistična.

Kako vam izgledaju dani prije velikih nastupa? Je li istina to da operni pjevači tada moraju šutjeti?

Da bar to mogu! Da, istina je da operni pjevači vole poštedjeti svoj glas. I ja se to trudim, ali jako sam loša u tome i rijetko mi kad to uspijeva. Evo, imali smo premijeru 'Ivice i Marice' u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Premijeru, jer prošle godine nas je korona spriječila pa je nismo mogli darovati, odnosno pokazati publici. U međuvremenu smo imali gostovanje na Ljetnoj pozornici u Opatiji, ali što se tiče zagrebačke publike, znači u svom domu, u Lisinskom, sada smo imali premijeru. Jesam li mogla šutjeti, nisam, jer sam na dan premijere imala generalnu probu, pa javljanje uživo, pa neki intervju, pa sam morala skupiti dijete, pa skuhati ručak i odraditi petsto telefonskih poziva koji ne mogu čekati drugi dan, tako da je moja šutnja u nekom utopističkom, idejnom smislu i ne može se realizirati.

Publici, pa i onima koji ne idu gledati operu ona djeluje raskošno, skupocjeno. Demistificirajte nam malo tu famu.

Ovo je genijalno pitanje! Opera je sve samo ne raskošna i skupocjena, odnosno skupocjena jest jer puno košta proizvesti je, ali nije raskošna u svom nastajanju. To je rudarski posao, kao bilo koji posao na ovom svijetu kojem se pristupa na način kojem se pristupa operi, znači cjelovito, s velikom količinom ljudi koji istovremeno savladavaju nekoliko segmenata scenskog izvođenja. Dakle nije nam lagano, znojimo se na sceni, vrlo često nemamo uvjete za rad, prostorije za probe vrlo su često trošne, scenografija koja nam glumi originalnu scenografiju, dakle probna scenografija, vrlo često je teška improvizacija. Znala sam na Instagramu objavljivati upravo takve situacije jer nešto što u konačnici izgleda vrlo glamurozno u samom procesu nije tako. Međutim, rekla bih da je upravo to ljepota stvaranja opere jer radimo, kreiramo, maštamo, trudimo se i nakon nekoliko mjeseci proba dobivamo izniman, blještav moment za koji živimo.

Kako uskladiti unutarnji glas i onaj s kojim se obraćamo svijetu oko sebe?

Ne usklađujem ih. Moj unutarnji glas vrlo često je glas kojim se obraćam svijetu, što me ponekad košta. Ali naprosto ne mogu, ne znam i ne želim drugačije. Ponekad se potrudim unutarnji glas nešto društveno prihvatljivije formulirati. (smijeh).

Koji dio vaših intuitivnih snova nije ostvaren u profesionalnom smislu - što vam još pripada?

Zapravo sam se već davnih godina profesionalno ostvarila više nego što sam se usudila sanjati. Pripada li mi još što? Hm... Možda mi naprosto pripada ta prirodna nagrada za dosljedan rad. Što je to, ne znam. Planiram li nešto? Ne, ali radim li i dalje sustavno na sebi? Da, pa se samim tim veselim onome što će mi budućnost možda donijeti.

U novoj sezoni 'Supertalenta' privlačite pažnju i modnim kombinacijama. Kako birate odjeću? Imate li omiljene dizajnere, pratite li modne trendove?

Najdosadnija sam osoba na svijetu po pitanju mode, takva sam oduvijek bila. Volim cipele i volim torbe. Međutim garderoba kao takva nužno mi je zlo i već kao mlada djevojka, s nekakvih dvadeset godina, kad sam otkrila street style brendove i kupila neku malu crnu haljinu koja mi se sviđala, odmah sam otišla kupiti dvije, tri. To je praksa koju radim i danas. Kad mi se svide neka vesta, neke hlače, vrlo često kupim od istog materijala u istoj boji - crnoj - dva, tri komada, tako da ne moram razmišljati. Dosadna sam, neinventivna, moda me ne veseli. Čudim se kad nekog veseli, no s druge strane - poštujem to. Veselim se kad se recimo moja djevojčica voli uređivati i slagati različite odjevne kombinacije, ali to naprosto nije my cup of tea. Svoju kreativnost više izražavam u kuhinji i kombiniraju namirnica, sastojaka i začina, a odjeću prepuštam, eto, drugima.

Kako izgledaju blagdani u vašem domu? Volite li sve pripremiti unaprijed ili se sve događa u zadnji čas?

Blagdani su tradicija, a kako izgledaju? Ovisno o tome u kakvom razdoblju živimo. Najčešće je prosinac vrlo turbulentan, dinamičan i leti se s koncerta na koncert, s predstave na predstavu, s probe na probu, a ako je tu još nekakvo snimanje, nije mi baš raspoloživa zavidna količina slobodnog vremena. Ali zato su osigurani Badnjak, Božić, Štefanje, tada se ne radi. I ako se do 24. prosinca nije stiglo okititi stan, kupiti poklone, onda se to lijepo konzumeristički radi 24. prosinca. Taj dan se obiteljski okupljamo i doista tih dana onaj vanjski svijet stane i trudimo se posvetiti onom unutarnjem, duhovnom svijetu.

Kako u ovim u izazovnim vremenima očuvati mentalno i fizičko zdravlje?

Možda je to i najveći izazov u današnjim vremenima iako nam je suvremena medicina definitivno osigurala zaštitu od bolesti kao što je korona. Međutim sve ono što nam je korona donijela i način života koji smo primorani živjeti nikako ne idu u prilog našem mentalnom zdravlju, a bome ni fizičkom. Osobno se spašavam konzumacijom lijepog i pozitivnog. U mom slučaju to je glazba te umjetnost generalno. To su stvari koje me ispunjavaju, uz vrijeme provedeno s obitelji i boravak u prirodi, ali da je izazovno - jest.

Što je za vas najbolja zabava - pjesma, ples, kino, knjiga, putovanje…?

Može točno tim redom, samo što je putovanje sad dodatni izazov, ali i to će se promijeniti. Vječiti sam optimist i gledam prema budućnosti kao nečemu za nas ljude lijepom i svijetlom.