Osamdesetih je na sceni s kultnim multimedijalnim Trotakt projektom rušila tabue, pomicala granice i stvarala trendove u glazbi i modi, a nakon toga svoju je glazbenu svestranost nastavila razvijati kroz grupu Gracia. Prilike na glazbenoj sceni na šest godina zamrznule su njezino izražavanje kroz glazbu, a tijekom karantene, kad je cijeli svijet bio prestravljen novim životnim okolnostima, Matija Vuica je iz sebe izvukla ono najbolje. Povratak staroj ljubavi i singl 'Nama dobra vremena dolaze' publika i kritičari, očito zasićeni istim izvođačima, dočekali su s velikim odobravanjem. U svemu što radi i živi ima podršku dugogodišnjeg voljenog partnera Jurice Popovića, a pozitivni stavovi i ljudi kojima se okružuje zaslužni su, kaže, za njezin dobar izgled.

Nova pjesma je vani. Dugo vas nije bilo na sceni - jeste li zadovoljni time kako je prihvaćena?

Moram priznati da sam zadovoljna. Komentare sam čula prvenstveno od mojih prijatelja, potom od medijskih ljudi koji znaju što sam radila prije u životu dok sam i pjevala i bavila se modom istovremeno i često je pitanje gdje sam bila zadnjih šest godina i zašto sam naravno prestala pjevati, a naravno postoje razni razlozi za to. Najvažnije je od svega da sam ja zadovoljna, da sam ja to htjela napraviti u trenutku kad mi je to strašno puno značilo. U trenutku apsolutne izolacije kad nismo mogli obavljati poslove koje inače obavljamo u životu i kad mi je trebao ispušni ventil da se izrazim na nekakav drugin način, a što drugo nego probuditi drug ljubav, znači pjesmu. Cijeli svijet je pjevao preko balkona, pjesma može prijeći sve granice, za nju ne postoje nikakve bolesti. Tako sam i ja osjetila potrebu i dogodila se ta pjesma. Jako sam sretna zbog nje i osjećam se kao da sam ponovo rođena.

Kakvi su vam glazbeni planovi? To neće biti jedini singl?

Razmišljala sam o tome. Naime, dugo sam mislila da se ta dva posla ne mogu raditi istovremeno, jer mi je moda preuzela svo slobodno vrijeme. Međutim, ono čemu nas je naučila izolacija je kad se malo stane na loptu, zapravo se puno više toga više može napraviti. I sad mi se nekako čini da bi se možda mogao dogoditi još neki singl. Nisam još odlučila, vidjet ćemo. (smijeh)

Koliko se glazbena scena promijenila od Trotakt projekta do danas?

Jako puno. To se uopće ne da usporediti. Moja najveća ljubav, kad je glazba u pitanju, je Trotakt projekt i sve što me veže uz to razdoblje - iskonska strast prema glazbi, bez potrebe da zaradim time što radim, bez potrebe da se nekome ulizujem, svidim ili napravim hit pod svaku cijenu. Ne samo mi, nego razni bendovi koji su se tada pojavili i dandanas kad čujemo njihove pjesme možemo reći - to ne pripada ovom razdoblju, ali je svevremenski, dobro. A to potvrđuje činjenica da stvarno na to dobro reagiraju i mlađi ljudi. To su evergrini nekog doba. Puno toga se promijenilo, normalno je da se sve mijenja, glazba je otišla u raznim smjerovima. Neka je, mladi ljudi slušaju nove, ali i stare stvari.

Postoje li i danas na sceni klanovi, podmetanja, lobiranja?

Hvala vam na tom pitanju. Ja ću zapravo reći koji je drugi razlog zbog čega sam prije šest godina prestala pjevati. Naime, zadnja pjesma je bila 'Vatre jutarnje'. I prije nje su se događale pjesme za koje sam smatrala da bi mogle naći svoj prostor u eteru, ali stalno se događalo da postoje neke prepreke, zidovi, singlovi nikako nisu mogli dobiti prostor da ih netko čuje. Krajnji konzumenti koji bi trebali ocijeniti je li pjesma dobra ili nije, uopće nisu znali da je pjesma objavljena. Kako mi radimo samostalno cijeli život i nismo nikad bili dio nikakvih klanova, shvatila sam da je puno teže kad si kao 'Pale sam na svijetu' i rekla sam: Dosta je. Jure je nastavio raditi i dalje nailazi na zidove. Puno lakše su prolazile pjesme koje su unutar grupacija, jer možda je gruba riječ - klanova premda se ta riječ često znala koristiti no u međuvremenu su se pojavili razni smjerovi u glazbi pa se to razbilo. Ako nisi bio unutar lobija, ekipe, teško si se mogao probiti. Odrađivali smo bez problema gostovanja po radio stanicama gdje god su nas zvali jer je bto bilo važno kako nama tako i njima, da imaju goste u živo. Sad kad pošalješ pjesmu i nazoveš te iste ljude koji su te nekad zvali da gostuješ sada kažu: 'Ali sad imamo drugi način, sad sve ide na glasanje'. Ok, tko je taj koji odabire? Žao mi je da je tako, jer to tako ne bi smjelo biti. Mnogi izvođači mogu puno jednostavnije doći u poziciju da ih se čuje, neki mogu direktno doći na prvo mjesto ili u najmanju ruku peto pa prvo, po nekoj, kao, inerciji.

Ne važi više ona koju su ponavljali silni izvođači, ali i skladatelji - 'moraš imati dobru pjesmu da bi prošao, da bi uspio, da bi se zavrtio'?

Dobra pjesma, to nitko ne može znati unaprijed, vrijeme pokaže. Hitovi iz devedesetih su i danas hitovi. Nema dobrog partija, zabave bez njih. Danas je daleko veća ponuda i pjesama i izvođača koji su iznjedreni u raznim televizijskim zabavnim emisijama i to je sasvim u radu. Još kada bi im se i poslije pomoglo da nešto više naprave, no sve se svodi na jednokratni show program jer se nekih lanjskih i preklanjskih pobjednika nitko ne sjeća. E, to nije u radu jer nekima od njih je glazba život. Što se mene tiče, trebalo bi mi biti svejedno, jer imam svoju modu od koje živim, ali nije mi svejedno. Slušam radio cijeli dan, razne radio postaje i trebalo bi biti prostora za sve. Zato što u ovoj situaciji koja je nastala, gdje neki izvođači koji isključivo žive od glazbe, ako ih se barem ne vrti na hrvatskim radio postajama - su propali. Meni je neshvatljivo da hrvatske radio postaje ne vrte barem 51 posto domaće glazbe. Shvaćam da se nekom uredniku pjesma može i ne mora svidjeti i to je u redu. Ali ne znam kako mogu stalno puštati iste pjesme, zar im ne dosadi? Ako sad u ovoj situaciji nemamo lojalnost, kad moramo jedni drugima biti podrška za bilo koji hrvatski 'proizvod', kad ćemo onda imati?

Puno ste tragedija doživjeli kroz život. Što vam je davalo snagu i izvlačilo vas iz teških situacija?

Kad pogledam unazad, mislim da je prvenstveno za to zaslužan moj odgoj. Moja majka je istrpjela svašta i toliko se napatila, a uvijek je bila puna osmijeha, pozitive, snage i vjere. Borila se s operacijama i mojim bolesnim bratom, mene školovala s nekim siromašnim budžetom. I stvarno bih bila čudovište kad ne bih bila barem kao ona, ako i ne bolja jer mi je ovaj život omogućio da budem bolja. Moja majka je apsolutno snaga koja me vodila, a druga je moj Jure, apsolutni životni oslonac. Njemu se neće svidjeti da ga hvalim, ali baš me briga! (smijeh) On je moj pravi životni partner, podrška za moje zdravlje, posao, moje psihičko stanje jer uz sve tragedije koje sam prošla, on je čvrsto stajao uz mene.

Koliko se modni svijet promijenio nakon koronakrize? Mislite li da nas čekaju teška vremena?

Zavisi o čemu točno pričamo. Ako pričamo o tome što ljudi nose ovih dana po svijetu i Zagrebu - da, više su u tenisicama, trenirkama, tajicama nego što su u haljinama i štiklama. Osim mene jer se ne dam (smijeh). Što se tiče mode i modnog stvaralaštva ja radim jednake stvari kao što sam do sad radila. Nastavljam dalje istim tempom, istim načinom još drastičnije, glamuroznije i prkosim svemu što je sad, jer znam da će to priči i da će bolje doći. Kad god to bilo, doći će! Što se tiče drugih, odnosno općenito hrvatske modne scene svatko će opstati onoliko koliko se uspije snaći, odnosno koliko se osigurao u godinama prije sa svojim radom. Na žalost je to tako. Ukoliko su stvorili temelje, neke male zalihe, jer smo sada svi bez posla više manje bili mjesecima, to će im osigurati da opstanu. Mnogi će ne samo u modi, nego mislim na mala poduzeća - propasti, na žalost.

Prošlo je gotovo četrdeset godina od vaše prve modne revije. Koje su osobe obilježile vašu modnu karijeru?

Počet ću od prapočetaka, od osamdesetih godina, od Senke Bulić, Mije Begović, Vanje Matujec, Alke Vuice, pa ću doći do Daniele Trbović, Dore, Izbora za Miss, pa kompletne estrade tog vremena, Banfićke, Minee, te svih drugih sadašnjih mojih prijateljica jer nas je moda zbližila, pa sve do kasnijih perioda. Što da vam kažem? Malo ih je onih koji nisu nosili moju kreaciju. Ponosna sam na to i zahvalna sam zbog toga jer su me na neki način stvorili, pomogli mojoj promidžbi, a ja sam im vraćala tako da sam uljepšavala njihove nastupe i pojavnosti.

Sjećate li se svoje prve kreacije i kako je ona izgledala? Koja vam je najdraža dosad?

Kako se ne bih sjećala? Imam još sve svoje prve kreacije. Ništa ne bacam, imam problem, ja sam muzej (smijeh). Imam svoju prvu haljinu, svoje prve cipele. Najdraža? Sve su mi drage!

Svaka žena voli dobro izgledati. Kako rješavate problem kad vidite da nekome nešto ne pristaje, a ta osoba ne odustaje od neke kreacije?

Imala sam tih situacija, imam ih i danas. I stvarno nekad treba imati živce za to, ali nekako sam naučila imati strpljenje koje nekad nisam imala. Naučila sam biti skulirana. Nikada neću dopustiti da netko tko misi da mu nešto super stoji a ja nisam zadovoljna, da ode u toj kreaciji. Kroz razgovor i međusobno povjerenje uvijek dođemo do pravog rješenja. Kroz ovaj dugi niz godina bavljenja modom, stekla sam neprocjenjivo iskustvo i znanje kako ostati svoja, a da i klijentica bude maksimalno zadovoljna. Ja ne prodajem haljine, ja nekom radim imidž, veselje, želim da izgleda prelijepo, bez obzira na godine, obujam bokova ili grudi. Želim da svi kad im se kaže da je to moja haljina kažu: 'Znala sam', a ne da kažu: 'Zar ti je to Matija napravila?'

Jedna ste od rijetkih hrvatskih dizajnerica koja se može pohvaliti velikim uspjehom u Hollywoodu. Carmen Electra bila je prva koja vas je nosila. Koliko vam je to dalo krila, vjetar u leđa?

Sjećam se da sam bila na skijanju kad me u ponoć nazvala prijateljica Asja i pomislila sam da je netko umro jer nije mogla govoriti dok nije izgovorila: 'Carmen Electra ima tvoju haljinu.' Odmah sam to objavila na Instagramu i taj čas su me svi počeli zvati. Da, ona je otvorila vrata. Puno predivnih žena iznijelo je moje haljine u Americi. Imam divnu ekipu koja se brine o meni i mojoj promociji. Bila sam dva puta ondje, htjela sam ih upoznati i vidjeti. Riječ je o divnom gej paru koji obožavam. Postali smo prijatelji jer drukčije ne možeš biti u ovom poslu. Oni su očarani mnom, isto kao i ja njima. Način na koji funkcioniraju sulud je i ovdje nikad ne bi prošao. Vlada otkačena atmosfera, kao da si na nekom ludom filmskom setu. Stali smo kad su se haljine trebale naći u dućanu na Beverly Hillsu, ali samo nakratko. Bila je lijepa oskarovska revija, svašta se lijepo događalo, ali ja ne idem nazad, nego naprijed. Život je preda mnom, nikamo mi se ne žuri i moja izreka je: 'Kad me kozmos ili svemir odluči nagraditi, neka me nagradi po svojoj želji.' (smijeh)

Vaša prva kostimografija dogodila se osamdesetih godina s Vladimirom Habunekom u predstavi 'Kapetan Oliver'. Podsjetite nas na koliko predstava ste još radili i što vam znači rad u kazalištu?

Hvala vam to pitanju pogotovo zbog pokojnog profesora Vlade Habuneka koji mi je pružio neviđenu šansu u vrijeme kad sam bila nepoznata. Trebala sam asistirati Danici Dedijer, a ona je još velikodušnije u jednom trenutku cijelu kostimografiju prepustila meni. To ne znam je li ikad itko napravio! To je odlika velikih ljudi i na tome sam joj cijeli život zahvalna. To je bilo moje prvo iskustvo s pravim čovjekom koji mi je dao više životnih smjernica. Radila sam još puno s Dubrovačkim kazalištem dok je Mišo Mihočević bio direktor, radila predstave s pokojnim Vladom Štefančićem i Komedijom, uglavnom su to bili mjuzikli i radila sam nekoliko predstava s Damirom Zlatarom Frayem u Sloveniji. To su posebna iskustva gdje se nauče neke druge stvari i neki drugi nauče od tebe. Radila sam i operu. Riječ je o velikim projektima u kojima osim što daješ svoja idejna rješenja moraš zadovoljiti formu priče, pokretljivost kostima. Ali uživala sam u svakom slučaju.

Je li istina to da imate 100 pari cipela i da nikad ne bacate odjeću? Gdje je pohranjujete?

To je stara brojka (smijeh). Izgleda puno, ali ponavljam - ništa ne bacam. Postoji u zadnje vrijeme osoba koja ima moj broj 35 pa joj ih rado dajem. Sve ono što ne mogu nositi ili mislim da će mi možda jednom trebati nosim u Metković pa imam trezor i tamo. Cipele su moja prava ljubav, to mi je fetiš. S torbicama je druga priča. Volim da su fora. Ne patim od poznatih firmi iako ih imam nekoliko, ali ne treba mi pisati ime na torbi nego volim da je štosna i da netko nikad nije čuo za taj dizajn.

Zašto žene danas posežu za stilistima? Ne znaju se same odjenuti?

Žene se ne moraju znati same odjenuti jer možda izvrsna pravnica, liječnica, super pjevačica, a moda nije njezin fah i onda je potrebno imati stilistu koji će doći kod nekog od nas dizajnera i potražiti nešto za određenu priliku. Ima žena koje ne znaju kupiti haljinu pa traži pomoć i savjet. Problem je kad ne znaš što ćeš, a ne daš si pomoći. Stilisti kao segment modne industrije su zaista potrebni jer primjerice pjevačice ili glumice ne bi to znale do kraja sve posložiti na sebi onako kako to može neki školovani stilist. Drugo je to što se danas svatko sa svačime bavi, vjerojatno ste na to aludirali, ali Bože moj, tako je u svakom poslu. Mi imamo više vrsnih stilista u Hrvatskoj.

Mnogi misle da celebrity žene kupuju haljine, a istina je da se većinom radi o posuđivanju. Kakva su vaša iskustva s time?

Moja su iskustva s tim kao što su i u cijelome svijetu. Znači kao i kod nas tako i vani osobe tu i tamo nešto kupe, ali to su rijetke situacije. Sve haljine koje vidimo na Oscarima, dodjelama Grammyja su haljine koje dizajneri njima nose da ih uzmu i odjenu. Nemam ja problem s time. Naravno, biti poznat kod nas i u svijetu nisu iste kategorije jer kod nas je poznata svaka osoba koja se jednom pojavila na televiziji. Ali definitivno, bez tih mojih prijateljica i poznatih osoba ne bi bilo nekih mojih dijelova karijere. Znači mi se međusobno pomažemo i to funkcionira savršeno. Bitno je samo odabrati prave ljude koje ćeš odijevati.

Kad ćete u Metković? Kako izgledaju trenuci vašeg odmora jer je poznato da ste veliki radoholičar i što radite kad ne radite?

U svoj Metković ću, kao i svake godine, početkom kolovoza, kad krenem na godišnji, iako smo sad bili predugo na godišnjem. Rekla bih da ću sad napraviti da bude radni jer mi nije potreban odmor. Želim ga ispuniti na neki drugi način. U svakom slučaju, idemo ondje, to je naša baza, odložit ćemo kofere te obilaziti otoke i mjesta kao i svake godine. Obožavam more, bez njega ne bih mogla. U Metkoviću imam prijatelje iz djetinjstva s kojima razmjenjujem priče koje smo pričali prije dvadeset godina i uvijek se smijemo kao prvi put.

Kako je bilo odrasti u Metkoviću - nije baš poznat ni po glazbenoj ni modnoj sceni?

To je izvrsno pitanje, jer moje odrastanje u Metkoviću se razlikuje od odrastanja nekog drugog u Metkoviću. Znači ja sam sebe osvijestila početkom gimnazije. Tad sam sjela za mašinu i radila krpice haljine. Znalo se tko je Matija, odnosno Francika, to je moj nadimak i tamo su me svi znali po njemu. To je moje drugo ime, moje krsno ime je Matija. Matija sam postala tek u Zagrebu. Moje odrastanje je bilo živahno kao da sam živjela u velikom gradu. Bla sam malo drukčijih apetita - imala sam prekratko kad se nosilo dugo, dugo kad se nosilo kratko, znalo se gdje ja spadam. Kad bi netko znao mojoj majčici Iki reći: 'Mala ti je imala kratku suknju', ona bi rekla: 'Što se to vas tiče, jel je vi hranite?'. Onda bi nas dvije doma razgovarale o tome, ali me na van me štitila. To se traži od roditelja - štiti me javno, a doma me ako treba istriskaj. Ja sam bila odlikašica i na to sam se vadila. Rekla bih: 'Nemaš mi što reći jer ja kući nosim petice'. Voljela sam izlaziti dulje nego se smjelo, bila sam na zabavama gdje su bili profesori kad se nije smjelo. Bila sam po mnogo čemu drugačija. Metković je kao svaki mali grad onakvim kakvim ga napraviš. Ja ga obožavam i mislim da ako grad prilagodiš sebi, nemaš s njim nikakvih problema. Najgore je u malim gradovima kad ljudi misle 'što će susjed reći'. Moja majka se kasno udala i kasno me dobila, spada u staru gardu, ali je znala da ništa loše neću napraviti jer sam nosila rezultate doma. Bila sam buntovnik, predvodila sam razred kad je trebalo bježati ako nešto nismo dobro naučili taj dan. Ali kažem, mali gradovi su divni za živjeti i mogu biti jako veliki ako ti je srce, duša, mašta velika. Prilagodi ga sebi!

Hvata li vas s godinama veća nostalgija za rodnim gradom?

Mislila sam da će mi se to dogoditi, ali ne hvata me. Nešto takvog tipa naslutila sam prije pet, šest godina. No dogodila se druga erupcija mog radnog vijeka i zapravo pred sobom vidim puno uspješnih radnih godina i svijeta te svega što moram obići. Mene dolje vuče želja da vidim more, kuću i vrt koju smo Jure i ja posložili po svo, moje cvijeće koje obožavam, prijatelji, groblje. Nema nostalgije, plača, tuge, pamćenja teških stvari. To sam spremila i zaključala.

Mislite li se jednom ipak vratiti?

Očito imam nešto o čemu mislim, a ne želim još iskazati - to je kuća. Da ne mislim nešto s njom, ne bih je zadržala, nego bih je prodala. To je oaza povratka, nekada jednom. Kad će to biti, ne znam. Kad ostarim. Ali ne znam hoću li ikad ostarjeti, to je sad pitanje. Meni se čini da nikad neću, ne stignem još i to! (smijeh)

Kad smo kod starosti, kako održavate svoju mladolikost? Što radite?

Reći ću vam samo jednu rečenicu. Sve je unutra: žar s kojim pričam s vama i način na kojim pričam je isti kakvog ću imati i za deset godina. Moj optimizam i sve što imam u sebi nitko i ništa ne može ugasiti. Nema te tragedije, korone i potresa. Mogu na trenutak pasti, ali sam već sljedećih milijun trenutaka na nogama i trčim. Da, treba posvetiti njegu tijelu, licu, treba se održavati. Tu je i prehrana, a ja se trudim jesti zdravo pazim. Recimo moja kosa je ono što jedem, mislim, što dišem i jesam. I sve mi uzmi, čak ću i cipele dati, ali ne dam svoju kosu. (smijeh) Način ophođenja s ljudima jako utječe na psihu. To je najvažnije u svemu. Budi pozitivan, primi pozitivno i bit ćeš lijep cijeli život.