Prvu pjesmu Mia Dimšić je napisala u osnovnoj školi, a godinama nakon toga, prije tridesetih, nanizala je razne uspjehe: nastupala je u američkom Nashvilleu, rasprodala zagrebački Lisinski u tri navrata, ispunila mnoge dvorane, albumi joj se kupuju i slušaju, osvojila je brojne glazbene nagrade, diplomirala anglistiku i germanistiku, napisala knjigu o svom životu i ima vojsku obožavatelja. Sad se sprema za nastup na Dori i mogući odlazak na Eurosong jer joj mnogi već predviđaju pobjedu. Uvijek je vesela, opuštena i nasmijana, a takva je bila i u našem razgovoru.

Smatraju vas favoritom na ovogodišnjoj Dori. Koliko vam je to opterećujuća činjenica i kakva su vaša očekivanja od tog nastupa?

Jako je lijepo čuti nešto takvo, ali mislim da će jedini mjerodavan faktor ipak biti pjesma i nastup 19. veljače u Opatiji, kada svi imamo svoje tri minute i priliku predstaviti se u najboljem mogućem svjetlu. Pokušavam se ne opterećivati u ovom periodu pripreme i iščekivanja. Svi mi natjecatelji želimo otići na Eurosong, inače se ne bismo prijavili, ali ako smo previše u grču, sve to skupa nema smisla. Vjerujem da ću najbolji dojam ostaviti ako budem opuštena, barem mi je tako pokazalo dosadašnje iskustvo s pozornicama. Očekujem da ćemo svi u timu dati sve od sebe, svatko u svom segmentu, da ću biti maksimalno fokusirana na svakoj probi, a onda i u samom prijenosu, očekujem dobro se provesti, upoznati neke nove ljude, ugodno se osjećati u kolektivu Dore i ići dalje s velikim i važnim novim iskustvom. Ako se ostvari pola od toga, već je to super.

Mislite li da ste pronašli onaj 'x faktor' u pjesmi, važan za Eurosong?

Mislim da imam dobru pjesmu, a sad, je li to pjesma za Eurosong, ne znam, jer općenito ne znam što znači imati pjesmu za Eurosong. Prethodnih godina na tom natjecanju pobjeđivale su ili se dobro plasirale pjesme koje nemaju nužno veze jedna s drugom apsolutno ni po čemu, osim što nijedna ne traje duže od tri minute, pa je neki moj zaključak uvijek bio da ću, ako ikad odem na Doru, otići s pjesmom koju obožavam, zbog koje sam uzbuđena, s kojom se poistovjećujem i koja je odraz mene jer ju jedino tako mogu uvjerljivo donijeti publici. 'Guilty Pleasure' definitivno je ta pjesma. Dugo mi se nije dogodilo da mi moja pjesma nimalo ne dosadi nakon milijun preslušavanja tijekom skladanja, pisanja, snimanja, uvježbavanja i slično. Svaki put kad ju poslušam nešto se probudi u meni i jako sam uzbuđena što će ju uskoro čuti i drugi ljudi.

Što mislite, zašto su neka velika imena hrvatske glazbene scene izbjegavala Doru? Mislite li da ima istine u pričama da su se bojali da će im loš plasman naškoditi karijeri?

Eurosong ima ozbiljne fanove diljem svijeta i uz njega se vežu intenzivne emocije i stavovi pa iz te perspektive mogu shvatiti strah od lošeg plasmana ili lošeg dojma, ali osobno ne mislim da bi mi bilo kakav plasman na Dori mogao naškoditi ako dođem dobro pripremljena i dam sve od sebe. Ako vjerujem u svoju pjesmu, glavni cilj bi mi trebao biti da i nakon tri minute u Opatiji pjesma živi, vrti se, da ju ljudi puštaju i da se s njom povezuju, tako da je Dora idealna pozornica koja nudi vrhunsku promociju i popraćenost. Osim toga, lako je zaboraviti da je na natječaj pristiglo više od 180 skladbi, a nastupa ih samo 14. Sve ono što ćemo čuti 19. veljače prošlo je ozbiljnu eliminaciju i po mom mišljenju svi možemo biti prezadovoljni i nitko nije gubitnik.

Prošlo je već dugo otkako glazbeni svijet stoji. No čini se da, bez obzira na to što glazba šuti, proživljavate neke od najljepših trenutaka u karijeri.

Mislim da je to zato što si svaki trenutak protumačim najboljim i u svemu se trudim vidjeti nešto dobro. Svijet u kojem živimo jako je nepredvidiv, bilo kakva sigurnost je iluzija i ako se budemo oslanjali na povoljna vremena i uvjete, mogli bismo se dosta načekati, a vrijeme nam nitko neće vratiti. Pandemija me ipak usporila i ne mogu reći da me nije pogodila i povremeno jako frustrirala, ali u radu sam stvarno pronašla spas. Pokušala sam, kao i mnogi kolege, raditi na poljima koja su se otvorila onda kada se teren zatvorio. Pisala sam više nego ikad, i to nakon dugo vremena zato što mi se piše, a ne zato što postoji neki ludi rok koji moram poštovati. Da nije bilo toga, ne bi nastala 'Guilty Pleasure', što znači da u svakom mraku postoji nešto lijepo, a na nama je da to uočimo i na to se fokusiramo. Osim toga, bez pandemije vjerojatno ne bi nastala moja prva knjiga 'Cesta do sna', na koju sam jako ponosna i koja mi je već u prvih godinu dana od izdanja donijela puno radosti.

Kako ste zadovoljni reakcijama publike i kritike na knjigu?

Reakcije su jako lijepe, knjiga je nakon otprilike šest mjeseci tiskana i u drugom izdanju, a trudili smo se i obići knjižnice diljem Hrvatske, onoliko koliko su nam dopuštali epidemiološki propisi. Imala sam možda desetak promocija, najveće su bile u Osijeku i Zagrebu, ali ostalo je još puno mjesta koja treba obići i vjerujem da ćemo dosta toga realizirati ove godine.

Kako biste opisali svoje posljednje mjesece u profesionalnom smislu?

Bilo je jako kreativno i produktivno. Održala sam nekoliko lijepih koncerata, zadnji je bio u Osijeku na Staru godinu, a puno sam i pisala. Osim 'Guilty Pleasure', snimila sam još jednu novu pjesmu koja će malo pričekati. Nakon što smo se u studenom odlučili prijaviti na Doru, sve smo planove i fokus preusmjerili na taj nastup, a on će biti malo drugačiji i hrabriji nego dosad.

Koliko je bitan rad, a koliko talent u glazbenoj branši?

Mislim da je oboje važno, ali rad je ono što presudi. Naravno, tu je i onaj neopipljiv faktor sreće, ali on je nekako u dobrim odnosima s radom. Što se više trudiš, na što više mjesta se pojaviš, što više pjevaš, veća je šansa da će se dogoditi ona jedna pjesma, susret ili koncert koji mogu promijeniti sve. Čarolija je u tome što nemaš pojma kad i hoće li se to dogoditi, a nesigurnost i neizvjesnost obično proizvode najljepše stvari, najbolje pjesme i najinspirativnije ljude.

Što bi vas moglo natjerati da promijenite svoj glazbeni izričaj i zapjevate u nekom drugom smjeru?

Nemam pojma, bilo što. Mogu se sutra probuditi i poželjeti neki potpuno novi zvuk, mislim da to tako treba biti i da glazba ne smije poznavati ograničenja ili nekakvu osudu. Ne volim kad ljudi govore da vole jedan žanr, a mrze neki drugi. Meni je žanr samo celofan u koji zamotaš poklon. Ako je poklon super i od srca, osoba kojoj ga daruješ bit će sretna taman i da ga samo staviš u vrećicu (tako ja obično radim jer užasno pakiram). Time nikako ne mislim reći da dobra produkcija nije užasno važna, samo mislim da dobra pjesma mora funkcionirati i u minimalizmu, a onda ju producent ukrasi i stavi u određenu nišu ili žanr. U apsolutno svakom žanru mogu izdvojiti pjesmu i koja mi je savršena i pjesmu koja mi se ne sviđa.

Što osobito cijenite kod ljudi s kojima surađujete te s kakvim ljudima nikada ne biste mogli surađivati?

Najviše cijenim kad su ljudi jednostavni i kad ne kompliciraju, a nekako se uvijek ispostavi da je to najteže pronaći. Nikada ne bih mogla surađivati s nekim zbog koga imam grč u želucu ili se osjećam nelagodno reći što mislim pa taman da je ta osoba najbolja na svijetu u svojem području. Mislim da je užasno važno imati sklad, prijateljstvo i zdravu dozu humora u svom timu i da će nešto tako jednostavno kao što je topao ljudski odnos stvoriti daleko bolju pjesmu nego što bi inače bila.

Za svaki nastup pomno birate garderobu, osmišljavate stajling. Pomaže li vam netko ili to radite po svom nahođenju? Kakav modni stil preferirate i imate li neki modni fetiš?

Za važne prigode uvijek tražim savjete i pomoć profesionalaca jer sama nisam pretjerano vizualan tip i jako mi crpi energiju to kad neprestano moram smišljati odjevne kombinacije i brinuti se o tome da se puno ne ponavljam. Već godinama surađujem s dizajnerskim dvojcem Elfs, a oni su uvijek tu za mene pa dizajniraju i stajling za ovogodišnju Doru, a ove godine počela sam surađivati i sa stilistom Goranom Čižmešijom te me inspirirao i ohrabrio za nešto otkačenije komade. Privatno se oblačim vrlo jednostavno, najvažnije mi je da je praktično i udobno, volim traperice, džempere i košulje, a u posljednje vrijeme jako volim nakit, posebno naušnice, jer sam tek prošle godine probušila uši.

Imate impresivnu bazu fanova na internetu – Facebooku, Instagramu i Youtubeu. Koliko je internet danas važan za glazbeni uspjeh?

Mislim da su društvene mreže jako važne, koliko god se ponekad borim s njima. Imaju puno dobrih strana na kojima sam zahvalna, ali potajno maštam o vremenima u kojima nije bila potrebna takva vrsta angažmana jer mi nije prirodno fotkati se dok pijem kavu ili raspravljati o društvenim problemima. Kad sam na snimanjima ili nekim događajima, uvijek moram podsjećati samu sebe da izvadim mobitel i snimam jer, naprimjer, tri dana nisam ništa objavila, ali tako je kako je. Svi se moramo barem donekle tome prilagoditi, stižu generacije koje odrastaju s mobitelima u rukama i polako se sav dotok informacija seli na najmanje ekrane. Ipak mislim da društvene mreže treba racionalno koristiti i da su one tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Tanka je to linija i lako ju je prijeći.

Jeste li uvijek tako pozitivni? Imate li svoje loše dane, u kojima vam je teško nositi se sami sa sobom, kamoli s drugim ljudima?

Naravno da imam. Ne mislim da biti pozitivan znači neprestano hodati okolo nasmijan i veseo. Biti pozitivan znači dopustiti si da se ponekad isplačeš, oprostiti si za žute minute, onda kada mrziš cijeli svijet, ne zamjerati si za svaku grešku ili propust i voljeti se bezuvjetno u svim fazama jer je svaka faza dobra, potrebna i jednako vrijedna. Kad dođe do nekog lošeg dana, priznam si da je loš i kažem da je to što mi se čini loše sigurno dobro zbog nečega i svaki put bude tako. Povučem se u neki svoj svijet dok ne prođe i uvijek prođe. Možda na prvu zvuči strašno kad si kažemo da će sve jednom proći, ali mislim da je to zapravo jako lijepo i da je prolaznost ono što životu daje smisao. Da znamo da na raspolaganju imamo neograničeno vrijeme, sve bi bilo jako dosadno.