Jednoj od predstavnica mlađe generacije hrvatskih glazbenica nakon pisanja tekstova knjiga je bila logičan slijed. U neobičnoj, neizvjesnoj godini, boraveći u stanu, Mia Dimšić nije se prepustila melankoliji. Sabrala je crtice iz života, spomenara, najdraža sjećanja, omiljene pjesme, pokazala dio nepoznate sebe u knjizi koju je nazvala po svojoj pjesmi 'Cesta do sna'. Od nje u budućnosti možemo očekivati puno toga, među ostalim album s izabranim tamburaškim pjesmama snimljenim u njezinu prepoznatljivom zvuku, pa i album na engleskom. Umjetnički se, kaže, želi izraziti kroz još puno toga jer njezinoj kreativnosti, očito je, nema kraja.

Knjiga je skup vaših nekadašnjih dnevničkih zapisa, tekstova, pjesmica iz djetinjstva, priča iz osnovne, anegdota s putovanja i koncerata. Kako ste se odlučili objediniti sve to u cjelinu i ukoričiti?

Početkom ljeta ove godine mom se menadžeru obratio Neven Kepeski iz izdavačke kuće MB Books i pitao jesam li zainteresirana ispričati svoju priču kroz knjigu. Da prijedlog nije došao od nekoga iz izdavačkog svijeta, tko zna što radi, ne znam bih li se već sada odvažila na taj korak, ali jako mi je drago što se baš tako odvilo jer u retrospektivi mislim da je tajming bio savršen. Od malih nogu maštam o pisanju knjiga. Doduše, uvijek sam mislila da će to biti nekakvi romani i fiktivne priče, nikad da će riječ biti o mom životu, a posebno ne već sad, ali ova me godina, ako ništa drugo, naučila da na planove ne možemo baš uvijek računati i da treba biti spreman odvažiti se, biti hrabar i zakoračiti u nepoznato.

Koliko dugo ste radili na njoj?

Otprilike mjesec dana na samom tekstu, a uz pripremu prije pisanja i naknadno uređivanje oko tri, četiri mjeseca. Kad sam malo razmislila i shvatila da to definitivno želim napraviti, prvi korak bio je skupljanje materijala, dnevnika, leksikona, slika, zabilješki i ostalih uspomena koje čitatelja zapravo vode kroz priču, a koje sam većinom pronašla u starom školskom ormariću u sobi u Osijeku u kojoj sam odrasla. Kad sam sve to probrala i stvorila okvirnu ideju koncepta, s izdavačem sam dogovorila rok i krajem rujna napisala prvo poglavlje. Ostatak je tekao stvarno brzo. Stvaranjem glazbenih albuma već sam dobro naučila da najbolje funkcioniram kad si zadam rok. Dok god znam da imam neodređeno vrijeme na raspolaganju, teško se pokrenem. Znala sam da imam samo mjesec dana za pisanje i onda mi je točno toliko i trebalo.

Kome ste je prvo dali da je pročita?

Svako završeno poglavlje prvo sam slala svom menadžeru Damiru Bačiću. I on je autor te često i pjesme pišemo zajedno pa mi je dobro došla ta prva konstruktivna kritika, dok još nisam ništa ni prespavala. Kad je sve već bilo gotovo, prijateljima sam slala odabrane dijelove, ali većina mojih najbližih izjasnila se da ne žele vidjeti ništa dok ne bude gotovo kako si ne bi pokvarili iznenađenje.

Kako će izgledati njezina promocija s obzirom na trenutne okolnosti zbog pandemije?

Imamo puno planova za promociju i stvarno jedva čekam realizirati ih, ali većina jednostavno ne funkcionira online pa ćemo se s tim vjerojatno morati još malo strpjeti. U svakom slučaju, napravit ću online predstavljanje knjige za pratitelje na društvenim mrežama čim knjiga bude i fizički dostupna, ali to za mene nikako nije to. Ništa ne može zamijeniti druženje uživo, razgovor o knjizi, potpisivanje i slikanje i strpjet ćemo se koliko treba, ali taj dio sigurno neće izostati.

Možda je rano pitati, no planirate li nastavak knjige? Sigurno je ostalo još neiskorištenog materijala ili možda planirate nešto posve novo napisati?

Trenutno ne razmišljam o nastavku ove knjige i ništa slično ne planiram, ali ono što svakako planiram je nastaviti pisati i prozu, ne samo pjesme. Stvaranje ove knjige bilo je neopisivo i čarobno iskustvo, toliko me otvorilo, pročistilo i ispunilo lijepim emocijama da jedva čekam nešto slično. Voljela bih pisati fikciju, izmisliti neku potpuno novu priču i likove, baviti se poezijom, možda jednoga dana spojiti i ljubav prema tekstu i glazbi pa raditi na mjuziklu... apsolutno sve me zanima i voljela bih u godinama koje dolaze što više pisati. Vjerujem da će se sve to otvoriti spontano, onda kada budem spremna, baš kao što se dogodilo i s ovom knjigom.

Kakve knjige volite čitati, tko su vaši najdraži autori?

Moje najdraže knjige su od osnovne škole svi nastavci 'Harryja Pottera' te me ne prestaju oduševljavati ni dvadeset godina kasnije. Više i ne brojim koliko sam puta pročitala koji nastavak. Jedna od omiljenih mi je i 'Prohujalo s vihorom' Margaret Mitchell, a nedavno sam pročitala 'Ubiti pticu rugalicu' Harper Lee i također se oduševila. U osnovnoj školi mi je jedna od omiljenih bila Jane Austen, nakon toga Agatha Christie... Stvarno nema pravila, dobra priča je dobra priča. U zadnje vrijeme najčešće čitam trilere ili knjige duhovne tematike.

Kakvim vam se iz današnje perspektive čini period od prve pjesme naovamo? Jeste li zadovoljni svojim glazbenim razvojem?

Čini mi se da je sve bilo točno onako kako je trebalo biti, kao i uvijek u životu. Svaki korak je imao smisla. Čak i ono što mi se u tom trenutku činilo besmislenim dugoročno je vodilo na pravo mjesto. Dobila sam ogromne prilike izraziti se kroz glazbu, pokazati svoje stavove, putovati, upoznavati nevjerojatne ljude, pjevati pred publikom, dijeliti s njima i uspjehe i nesigurnosti i zahvalna sam na svakom danu od izdavanja prve pjesme 'Budi mi blizu' nadalje. Bilo je to neopisivo, čarobno putovanje i, naravno, ni izbliza ne završava. Obožavam svoj posao i svaki dan nosi nešto novo i zanimljivo. Najveća mi je motivacija glazbom, porukama, izjavama i primjerom potaknuti ljude da se ohrabre raditi ono što vole, da se ohrabre reći ono što misle jer netko sigurno želi čuti baš to, da se ohrabre krenuti na svoja putovanja bez obzira na strah od neuspjeha, komentare okoline i slično. Toliko se isplati, toliko je vrijedno truda i muke. Raditi ono što voliš svaki dan je velik blagoslov.

Karizma je svakako važan faktor uspjeha u bilo kojem umjetničkom zanimanju - jeste li oduvijek bili drugačiji od drugih?

Ne mogu to objektivno prosuditi, morali biste pitati moje roditelje i sestru, koji su sve to promatrali izbliza, ali ono što znam je da sam uvijek bila u nekim svojim oblacima te imala potrebu smišljati raznorazne priče i maštati, a mislim da je to preduvjet za stvaranje. Bila sam poprilično osjetljivo i emotivno dijete i zanimali su me, kao i danas, odnosi među ljudima, osjećaji, zašto govorimo stvari koje govorimo, zašto se ponašamo onako kako se ponašamo, zašto je netko užasno sretan, netko užasno tužan i još sto takvih pitanja. Potreba za pričama ono je što me vuče i pjevanju i pisanju i bilo kakvom umjetničkom izražavanju te mislim da je to nužna crta bilo koga tko odabere ovakvo zanimanje.

Vaš prvi instrument bila je gitara, godinu dana nakon nje tambura, no ukulele je sada vaš zaštitni znak. Koliko vam je dugo trebalo da ga savladate? Može li se to stvarno naučiti uz YouTube?

Ukulele je iznimno jednostavan instrument za savladavanje ako već svirate neki žičani instrument, posebice gitaru. Preporučila bih ga svima koji vole instrumente jer je topao, voluminozan i intuitivan, a praktičan i malen pa može biti suputnik na svakom putovanju. Dobila sam ga od sestre i nekoliko prijatelja za 21. rođendan, a kako sam tada već svirala gitaru, trebalo mi je doslovno nekoliko sati da ga savladam uz pomoć tablice s akordima na internetu.

Što vam najviše nedostaje u ovim vremenima bez koncerata?

Ljudi. Više nego ikad cijenim svako druženje i svaki susret s dragim ljudima, pa makar nas bilo dvoje, troje, a prije sam to možda uzimala zdravo za gotovo. Nedostaje mi čak i ona gužva koja me ponekad izluđivala. Nedostaju mi kasnonoćni izlasci, slučajni susreti, dubokoumni razgovori u pola noći, putovanja, aerodromi, bend, naš mali kombi... sve.

Kakav je pogled odozgo, s pozornice, ali i iznutra, iz dubine bića, onaj osjećaj na svakom koncertu dok velik broj ljudi na sav glas pjeva stihove koje ste napisali?

Stvarno neopisiv. Prvi put kad sam čula ljude kako pjevaju uglas sa mnom bilo je prije otprilike pola godine, nakon što sam izdala pjesmu 'Život nije siv' - nisam više sigurna ni koji je grad bio u pitanju, ali znam da sam pomislila koliko sam sretna što se to već sad događa jer nisam to mogla ni zamisliti. Nažalost, s vremenom počneš to uzimati pomalo zdravo za gotovo jer ti postane normalna aktivnost, kao nekome odlazak u ured na posao. Jednostavno to radiš svaki drugi dan i povremeno ne primjećuješ koliko si sretan i blagoslovljen. Možda zato ova godina i nije tako loša kao što nam se čini. Čim samo na tren odlutam u maštanja o tome koliko ćemo moj bend i ja biti sretni, zahvalni i fokusirani kad opet zajedno stanemo na binu pred ljude, toplo mi je oko srca.

Koliko ste optimistični u vezi s budućnošću koja predstoji glazbenoj industriji?

Optimistična sam jer ovo ne može trajati zauvijek, a ljudima, kao i nama, fale toplina, blizina, kontakt i glazba. Svi smo se ove godine digitalizirali, naučili puno stvari, koristili nove alate i to je super, ali ništa ne može zamijeniti koncerte uživo, ni izvođaču ni publici. Svi radimo koliko god možemo i ništa nas neće spriječiti da stvaramo, na kraju krajeva, to je naša potreba, a kada ćemo sve to moći podijeliti s publikom onako kako smo navikli, nije do nas. Moramo davati sve od sebe u uvjetima koje imamo i brojni primjeri kolega koji me inspiriraju i motiviraju pokazuju mi da uvijek i hoćemo.

Prije koronakrize posjetili ste New York, Pittsburgh, Philadelphiju i Nashville. U Ameriku ste išli bar jednom godišnje. Što vam se ondje najviše svidjelo? Hrvatsku i regiju ste osvojili - vidite li se jednog dana na tamošnjim pozornicama?

Velika mi je želja snimiti album na engleskom, možda u nekom američkom studiju. Ne mogu zamisliti preseljenje u Ameriku, ali voljela bih ju nastaviti često posjećivati. U Americi je na neki način i počela moja glazbena priča i sve me nekako vuče prema njoj od početka - sviđa mi se energija američkih gradova, kao i ljudi, njihova filozofija života i nevjerojatna posvećenost, kreativnost i naporan rad u glazbenim krugovima. Tko tamo uspije, stvarno mora biti posebna ličnost, ali prije svega imati neviđenu upornost i radnu etiku, i to me baš fascinira. Amerika me jako motivira i jedva čekam ponovno je posjetiti i ostvariti još neka prijateljstva, a možda i suradnje.

Preselili ste se u Zagreb. Kako ste se naviknuli na užurbanost grada jer dolazite iz prilično mirne sredine?

Preselila sam se u Zagreb početkom 2019. i brzo sam se prilagodila jer sam i tri godine prije toga zbog glazbene karijere stalno bila na relaciji Osijek-Zagreb, do te mjere da pred kraj više nisam imala jasan osjećaj gdje živim. Ovdje mi je sestra, većina najboljih prijatelja, a u međuvremenu se stvorilo i puno novih prijateljstava pa sam uvijek u pokretu i uvijek se nešto događa. Doduše, ove godine i ne pravim baš neku razliku jer se nigdje ništa ne događa, ali u normalnim okolnostima baš volim tu zagrebačku dinamičnost i puno opcija u svakom segmentu. Nekad mi nedostaju mir i ležernost koje ima Osijek, ali često sam kod svojih pa to nekako izbalansiram.

Uskoro vas očekuje još jedan izazov jer ćete se prvi put naći u ulozi voditeljice u emisiji 'Božić s Mijom'. O kakvoj je emisiji riječ i kako se pripremate za svoj voditeljski debi?

Na Božić u 20 sati na CMC-u prikazat će se emisija 'Božić s Mijom', u kojoj sam domaćin svojim gostima u našem božićnom dnevnom boravku, a osim toga izvodim prigodne glazbene brojeve sa svojim bendom. Osim već dobro poznatih glazbenih suradnika i prijatelja Ante Gele i Marka Tolje, sa mnom će u studiju biti sestra Katarina te najbolji prijatelji Domagoj i Maja. Nije mi baš bilo lako suočiti se s ovakvim projektom jer nisam još bila u ulozi voditelja, ali svakako mi pomaže to što su sa mnom ljudi koji me dobro poznaju i pred kojima mogu biti potpuno opuštena. Nadam se da ćemo gledateljima donijeti radost, smijeh i dobru atmosferu.

Kad smo kod Božića, kako će izgledati vaši blagdani?

Blagdane uvijek provodim u Osijeku s obitelji, uvijek su mirni, jednostavni i predvidivi i to mi baš dobro dođe kao kontrast napornom prosincu. Kako ove godine prosinac nije naporan zbog okolnosti, imat ću i koji dan više s obitelji, što nije loše. Puno ćemo jesti, igrati društvene igre, čitat ću omiljene knjige i jednostavno – uživati.