Netko je jednom napisao rečenicu koja otprilike glasi ovako: 'Znat ćeš da glazba koju si volio kao klinac pripada povijesti kada je prvi put čuješ u orkestralnoj izvedbi pozadinske glazbe u liftu'. Gledajući prvu epizodu serijala 'Naši dani - priča o hrvatskom rocku', nemoguće se ne sjetiti te rečenice, ali u njezinoj slobodnijoj parafrazi: kada HTV (i ine ozbiljne televizije diljem svijeta) počnu snimati dokumentarce o glazbi koju si volio kao klinac, možeš biti siguran da ta glazba više nije mladenačka, buntovna ni revolucionarna.

To je, uostalom, sasvim u redu i ne znači da ne treba snimati takve dokumentarce jer glazbena prošlost sigurno ima svoje značenje za glazbenu sadašnjost, a ako i zanemarimo takve argumente, bilo je vrlo simpatično sinoć, u prvoj epizodi ovoga dokumentarca, slušati priče nekadašnjih rokera. Neke od tih priča mnogi su od nas čuli i od vlastitih staraca (neki i od djedova i baka), kao što su one o slušanju Radio Luxembourga i kupovini singlica od švercera i pomoraca, ali neke nismo. Primjerice, onu o tome kako je Kićo Slabinac svoju prvu gitaru napravio sam, uz pomoć stolara. Ili onu kako su u jednom od prvih plesnjaka mladići i djevojke sami zabijali čavle u zid i na njih vješali kapute.

Priča o prvim danima hrvatskog rocka zanimljiva je i zbog još jedne stvari. Iako je ispričana na sličan način kao i nedavno prikazani serijal o zagrebačkoj školi šansone, razlikuje se po tome što je u slučaju šansone bila riječ o mainstream žanru te pojavi koja je bila donekle jedinstvena za naše podneblje. U slučaju rocka, riječ je o globalnom fenomenu, takoreći povijesnoj nužnosti pa kroz priču o toj glazbi prosijava poruka da bez obzira na režime i političke prilike ne možeš zaustaviti prodor popularne kulture. Dečki - danas već šezdeset i sedamdesetgodišnjaci - koji su prvo svirali obrade hitova grupa The Shadows i ostalih junaka rocka pedesetih/šezdesetih žilavi su podsjetnik na tu činjenicu. Činjenica da su neki od njih odrasli i postali veliki gospodarstvenici, političari i slične face možda dokazuje da rock danas više ne može biti ono što je bio nekada, ali isto tako pokazuje da je u to doba bio ono što tvrde - mladenački underground pokret koji nitko nije mogao zaustaviti.

Sve u svemu, prva je epizoda bila vrlo simpatična. Vidjet ćemo kakve će biti sljedeće. Osobno, malo strepim pred onom koja će govoriti o rocku osamdesetih jer je u zadnje vrijeme postala norma da se o tom vremenu piše i govori kao o nenadmašnom i svjetski kolosalnom. Nadajmo se da će autori dokumentarca ipak i u toj fazi zadržati dozu simpatične nostalgije, ali i samokritičnosti kao i u prvoj epizodi.