Nakon što su u prošloj godini raspametili sve europskom i američkom turnejom, na kojoj su rasprodali ono što se moglo rasprodati, u sklopu nove turneje 'Score' hrvatskoj publici će prirediti, kako su poručili, koncerte za pamćenje. Dok je na pozornici s violončelom u ruci 'divlji' i energičan poput svog kolege Stjepana Hausera, u razgovoru je Luka Šulić samozatajan i skroman. Iako rijetko daje samostalne intervjue, nijedna tema nije mu bila škakljiva.

Očekuju vas dva velika koncerta pred domaćom publikom. Pripremate li dugo svoje koncerte ili su oni već postali rutina?

Kod kuće je uvijek poseban taj osjećaj odgovornosti. Poseban naboj se osjeća u zraku kad sviraš doma jer se uvijek želiš pokazati u najboljem svjetlu pred domaćim ljudima, prijateljima, obitelji. To je uvijek izazov za nas. Makar putujemo po cijelom svijetu, doma želimo pokazati što smo sve naučili kroz sve te koncerte i turneje te pružiti našim ljudima nešto što će pamtiti cijeli život.

Koji vam se koncerti više sviđaju - manji, intimniji ili oni u velikim dvoranama u kojima uvijek napravite glazbeni spektakl?

Oboje imaju svoje prednosti i izazove. Svirati u intimnom prostoru znači da je energija puno nabijenija, ljudi su puno bliže i osjetiš puno bolje njihovu reakciju, a u slučaju velikih prostora više se ide na audio-vizualni spektakl. Kad vidimo punu Arenu, dobijemo više adrenalina, tad skroz poludimo jer trebamo svojom energijom napuniti cijelu dvoranu i trebamo doprijeti do zadnjeg mjesta na tribini. Ti koncerti nas puno više iscrpe, ali uvijek nam je cilj da se i čovjek skroz na kraju dvorane osjeća kao da je u prvim redovima.

Kako nadoknađujete tu energiju nakon koncerta?  

Obično oboje popijemo pivo da se smirimo, to je način našeg opuštanja poslije koncerta. (smijeh) Kad si na pozornici ispred 10 tisuća ljudi, a nakon toga sam u garderobi, treba sjesti i opustiti se. Nekad sam čak nakon koncerata znao odraditi trening u sobi tako da kroz znoj izbacim taj adrenalin iz sebe. 

Nedavno ste se vratili s američke turneje. Kakva je tamošnja publika? Razlikuje li se po ičemu od europske?

Razlikuje se itekako! Amerikanci su sami po sebi glasan narod i nekako se manje srame svojih emocija, zvukova. (smijeh) Znači oni dovikuju na koncertima jer mi se na sceni dosta zafrkavamo pa se oni nadovežu, potom mi na njihove povike iz publike i atmosfera se nekako opusti. Nekad moraš i humorom opustiti publiku. U Japanu je to recimo malo problem jer ne razumiju svi jednako dobro engleski pa se nekad ondje samo nas dvoje smijemo našim forama, a cijela dvorana zuri u nas. (smijeh)

Svjetske ste 'njuške'. Imate li vani na koncertima nekakvo osiguranje, da vas eventualno zaštite od raspamećenih obožavatelja?

Svaka dvorana ima svoje osiguranje i ne može nitko doći u backstage a da ne prođe osiguranje, tako da u takvim velikim prostorima ni ne dođemo u doticaj s fanovima. Nema nekog pretjeranog rizika, ništa se ne prepušta slučaju.

Jeste li ikad doživjeli nekakvu neugodnost od fanova?

Bilo je tijekom godina svakakvih slučajeva, ali mislim da bi ovaj intervju potrajao kad bih počeo pričati sve anegdote koje smo doživjeli. Ima nekih luđih fanova koji se odjednom pojave u dvorani za vrijeme tonske probe, a za koje nemaš pojma kako su uspjeli ući u dvoranu. Onda imate fanove koji se predstave kao dio našeg tima pa 'slučajno' nekako uspiju proći osiguranje.

Dobrim dijelom živite kao rock'n'roll zvijezde - putovanja od grada do grada, hoteli, vožnje u raznim prijevoznim sredstvima... Ima li vremena za zabave noć nakon koncerta?

U tome smo Stjepan i ja različiti. Ja se idem ispričati sa suprugom, vidjeti dijete preko Skypea, a on opet ima neka svoja veselja nakon što siđe s pozornice.

Surađivali ste s brojnim glazbenicima. Koja vam je suradnja možda najviše prirasla srcu?

Kad smo u Zagrebu nastupili na Hipodromu s Red Hot Chili Peppersima, to mi je ostalo u najdražem sjećanju. Ispred 50 tisuća ljudi odsvirati s njima 'Californication' pred domaćom publikom nešto je što ću pamtiti cijeli svoj život.

Koji ste najbolji savjet dobili od Eltona Johna i što ste najviše naučili od njega? 

Nismo toliko dobili savjeta koliko smo učili gledajući ga kako na svakom koncertu, unatoč svojim godinama, daje sve od sebe. On se daje 150 posto, sve do zadnje pjesme na set listi, bilo da nastupa u Maleziji, Australiji ili Europi. Svaki put se jednako srčano i profesionalno prepušta i daje svojoj publici.

Kakvi su vam planovi za solističku karijeru? Znamo da niti ona nije zanemariva. 

Stjepan i ja smo individualci koji će uvijek svirati skupa, ali ćemo imati i svaki svoje projekte sa strane.

Koliko vam se život preokrenuo otkako ste postali tata?

Sve se promijeni i nekako sve što radiš dobije ljepši i veći smisao. Puno sam ispunjeniji, makar manje spavam. Ali imam više inspiracije i više sam predan poslu kad ga radim. A kad sam doma uz svoje najmilije, onda napunim baterije.

Malenom ste dali ime Val. Kako ste se odlučili za to ime?

Uvijek mi se sviđalo to ime jer ima veze s morem, koje obožavamo i supruga i ja. Internacionalno je, kratko, paše s prezimenom i odlučili smo se da ga tako nazovemo.

Izjavili ste da malome svirate svaki dan i puštate mu muziku. Kako reagira na nju?

Super reagira! Pogotovo na ritam, a puštam mu doma hip hop i kao da je hipnotiziran. Možda će biti reper jednog dana. (smijeh)

Jeste li ipak uspjeli svladati sve zamke brige o djetetu: Mijenjanje pelena, tješenje uplakane bebe, neprospavane noći?

Nemamo problema od početka što se tiče tih stvari. Bio sam na porodu i spavao sam tamo prvih dana s njima te mijenjao pelene. Supruga je nakon poroda bila toliko iscrpljena da je Val zaspao na meni i spavao mi je na trbuhu nekoliko sati.

Koliko vam sada teško pada razdvojenost od obitelji?

Trenutno snimamo album u Zagrebu pa su žena i dijete uz mene, vidim ih svaku večer, a preko dana, u pauzi snimanja, odemo na ručak i prošećemo. Sad ću tu boraviti dva mjeseca, onda otići na dva tjedna. Nije tako strašno! Kad sam s njima, 100 posto sam uz njih.

Što je najromantičnije što ste napravili zbog ljubavi?

Dijete! (smijeh)

U ovom ubrzanom načinu života, što je po vama ključ uspješne veze/braka, osobito kod glazbenika poput vas?

Prije svega partner mora biti samostalna osoba, odgovorna kao i ti. Znači, ne smije ni jedan ni drugi davati razloga i povoda za bilo kakve trzavice, svađe. Na kraju krajeva, ako imaš podršku na profesionalnoj razini, onda je i brak bolji, sve super funkcionira. Ono što je još jako važno - oboma treba biti obitelj na prvom mjestu. Mi znamo da oboje želimo isto, obitelj i sklad, i to nam je svetinja te se oboje trudimo da tako živimo. Obitelj je svetinja. 

Kad smo kod obitelji, je li vaš tata otpjevao legendarnu dječju pjesmu 'Gusar s Porporele'?

Da, to je otpjevao na Malom raspjevanom Dubrovniku. Baš ste me iznenadili ovim pitanjem! Tata je čak prije nekoliko godina u Pilama u Dubrovniku, na Pilarskoj noći i karaokama koje se održavaju svake godine, pobijedio s tom pjesmom i dobio večeru u restoranu kao nagradu. (smijeh)