Ornela i Krešo, kojeg ona navodno gleda 'kao brata i kao komad namještaja', proveli su popodne u ugodnom razgovoru koji su započeli na suprotnim stranama kauča, da bi se na kraju, baš kao u pravoj ljubavnoj priči, našli na sredini puta, u zasad još uvijek nevinim dodirima. Kako su se približavali tijelima, tako su se i temama kretali od razgovora o kućnim ljubimcima do pokušaja podjele intime.

Ornela je Kreši rekla da joj smeta što o njemu daleko najmanje zna od svih stanara (a očito je da bi ga voljela znatno bolje upoznati), a on je njoj pak objasnio da mu jednostavno nije dala priliku da joj se razotkrije.

Krešo Orneli jednostavno želi reći sve, ali ona ne želi slušati: 'Samo se kreveljiš. Ako hoću s tobom ozbiljno pričati, ili isplaziš jezičinu do poda, ili ne želiš slušati, ili odeš.' Ornela je slušala kritiziranje s osmijehom, potvrđujući svaku Krešinu riječ, baš kao zaljubljena klinka.

Nadalje, slikovito joj je objasnio, kako to već Krešo zna, njen odnos sa stanarima: 'Kod tebe je stalno slalom – hoćeš li u svađu ili ne. S Markom, Sašom, Rinom... Ma nema s kim se nisi svađala.' Za sebe je rekao da je jednostavno prestar da bi uletavao u tako površne svađe, na što je Ornela svađu pozitivno definirala kao put do cilja. Krešo je iskusno zaključio razgovor o svađi retoričkim pitanjem: 'A možda sam ja već stigao do cilja?' Ili je na najboljem putu.