Ovih dana, putem medija, pustolov, fotograf i pisac Davor Rostuhar odlučio je prikupiti potrebne financije kako bi sam, bez ičije pomoći, stigao do Južnog pola. U studenome ove godine Rostuhar kreće iz najjužnijeg grada na svijetu, Ushuaie u Argentini, sve do obale Antarktike, odakle će i službeno krenuti njegova ekspedicija, a smatra se uspješnom ako se prijeđe put od obale do Južnog pola. Iz izjava se dalo iščitati kako je on prvi Hrvat koji će stupiti na Južni pol, što je posebno zaboljelo Roberta Pauletića.

To je još 2009. godine uspjelo splitskom kvizomanu i putopiscu te nesuđenom Mostovu kandidatu za splitskog gradonačelnika na posljednjim izborima, Robertu Pauletiću, koji je nakon zabijanja koplja s tri zastavice i službeno obilježio dolazak na Južni pol. 'Na Južni pol stigli smo u 22 sata po hrvatskom vremenu i tamo sam zabio koplje s tri zastavice, na kojima su Stipe Božić, Kvisko i grb Hajduka', izjavio je tada javljajući se satelitskom vezom u program splitske Radio Dalmacije. Ekipa se tamo zadržala tek četrdesetak minuta jer je temperatura bila minus 31 stupanj, a zbog vjetra se činilo još i hladnije.

Njegov odlazak na Južni pol zabilježen je i kamerama, a sada ga je zasmetalo to što je Stipe Božić, njegov partner u mnogobrojnim putovanjima, poput onog kada su se zajedno popeli na Himalaju, u izjavi za Jutarnji list rekao kako su 'neki Hrvati bili avionom na Južnom polu, ali da se to ne računa'.

Stoga je Pauletić odlučio putem svog profila na Facebooku objasniti cijelu situaciju, a sam tekst, koji prenosimo u cijelosti, naslovio je: 'Zbogom, Stipe, puno sriće!'

'Nešto iskreno, iz srca. Jedan zagrebački putopisac, neću mu spominjat ime jer ni on moje ne spominje, nedavno je u svim medijima obznanija da on u prosincu kreće u "prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol". Već je iscrta trasu, sprema se na junački pothvat. Skuplja i novce, ko oće može ga financirat. Tip već, pazite, unaprid prodaje knjigu o svom pothvatu! Šest miseci prije nego šta se uopće uputija na Antarktiku. Aj neka. Na jedno pitanje čitatelja na internetu: "Što je s Pauletićem, pa on je bio na Južnom polu?", tip neodređeno (i po meni bezobrazno) odgovara nešto u stilu da ne računa turiste, i "da se slijetanje avionom na Južni pol ne može smatrat ekspedicijom". Hm, ne bi tome gospodinu uopće posvetija pažnju, jer mu bilo kakvom reakcijom mogu samo napravit reklamu, da se u Nedjeljnom Jutarnjem nije oglasija i Stipe Božić, moj donedavni uzor, te pružija podršku rečenome putopiscu, s rečenicon kako su "neki Hrvati bili avionom na Južnom polu, ali da se to ne računa". Pita sam, naravno, Stipu šta je s tim, je li to krivo preneseno, a on je odgovorija da je krivo preneseno, da je izjavija da je "Hrvat bio avionom na Južnom polu", a ne u množini. I on i ja dobro znamo da sam na Južnom polu iz Hrvatske bija samo ja. Ali nije mi se uspija iskupit za to šta je izjavija, tu množina i jednina malo znače. Isprva san se naša u čudu. Stipi san prvome reka kako san doša na Južni pol, prije nego šta san napisa knjigu Led. On mi je za put posudija polarne očale, kapu i jednu debelu maju. Istina, tada san koristija i Twin Otter aviončiće koji lete između baza, od baznog logora u Patriot Hillsu sve do Južnog pola. To san, uostalon, i jasno napisa u putopisu "Led" (koji Stipe, očito, na moju žalost nije ni pogleda). Ali ovako, prema njemu i prema ambicioznon i sveznajućen zagrebačkon putopiscu, ispada da postoji neka direktna avionska linija između Punta Arenasa i Južnog pola (možda i postoji, ja ne znan za nju), a ja san na antarktičkon ledu prije dolaska na Južni pol proveja više od dva tjedna, spavajući na ledu u šatorima, koristeći doduše i Twin Ottere, ali i hodajući na desetke kilometri i vozeći se specijalnin antarktičkin vozilima! Nikad nisan istica da san napravija neki specijalni pothvat, pogotovo ne u usporedbi s Božićevin dostignućima, ne bi mi palo ni napamet uspoređivat se. Dapače, u većen dijelu knjige koja se odnosi na antarktičku avanturu izrugujen se sam sa sobon i vlastitin ograničenjima na teškoj hladnoći, zatim tome kako san izgubija rukavice, kapu pa su me spašavali iskusni antarktički vukovi iz tima itd. Slično ka šta san se sam sa sobon ruga na Himalaji. Ništa od ovoga ne bi mi palo na pamet iznosit da se nije umiša Stipe Božić, kojega san uvik poštova i svuda hvalija, posvetija mu knjigu o Himalaji, pobjedu na Kviskoteci, dolazak na Južni pol. Promovira san ga svim svojin silama kroz velike feljtone i tv emisije. Istica ga ka najvećeg živućeg Hrvata. šta po svojin postignućima sigurno i jest. A on mi je to, evo kako vratija: "Hrvati su bili avionom na Južnom polu, ali to se ne računa". I tek sada mi je puklo prid očima da me Stipe godinama, premda me više puta nazva prijateljen, uvik za nešto zva samo kad je tribalo doć u koju emisiju u njegovu čast. Ne sićan se da me ikad za išta pohvalija, ikad lipu rič u javnosti reka. Za razliku od, recimo, moga brata Hrvoja Šalkovića. Sa Stipon je bilo: prijateljstvo i respekt u jednome smjeru, u drugome smjeru - ništa. Evo, u razgovoru o Južnome polu ni ime mi nije moga spomenit. Ni on, ni zagrebački putopisac. Zanimljivo, o zagrebačkon putopiscu ne znan ništa. Stvarno ne mogu reć ništa loše ni dobro, jer ne pratin čovika. Proba san čitat jednu njegovu knjigu iz džungle, ali bila mi je toliko dosadna i pompozna, toliko nečitko pisana, da san odusta nakon tri stranice. Možda bi on isto reka za moje knjige, nema veze, ukusi su to. Ali puka bi da ne rečen: upravo Stipe Božić mi je prije nekoliko godina u jednom društvu reka kako je tip blefer, i da se "tobože javlja iz džungle u koju nikad nije stupila bijela noga, a kad pogledaš na kartu da vidiš odakle se on to javlja, okolo je u deset četvornih kilometara četri aerodroma!". Sitit će se Stipe kad je to izgovorija. U međuvrimenu je očito prominija mišljenje, jer sad toga zagrebačkog putopisca izuzetno cijeni. I neka, neman ništa protiv, Stipe o Antarktici, snigu, avanturistima i teškin pothvatima sigurno zna iljadu puta više od mene. Cijeni i pomogni kolegu, brate, daj mu ruke da skupi novce! Ali nemoj zato nekoga koga si naziva prijateljen nepotrebno obezvređivat i omalovažavat. Moga si reć: "Pauletić je bija na Južnom polu na lakši način (šta je istina!), a sad će ovi drugi pokušat na puno teži način". I to bi bilo u redu. A ne ovako, podcjenjivački: "neki Hrvat" i "ne računa se". Računa se, Stipe, računa se. Ja san, kako god okreneš, prvi, i zasad jedini čovik iz Hrvatske na Južnome polu, taman da san doletija tamo direktnin avionon iz Splita. Ili se recimo teleportira. Ili me spustila roda. A onaj koji sljedeći dođe na Južni pol, bija to ambiciozni zagrebački putopisac ili bilo ko drugi, može bit samo drugi čovik iz Hrvatske na Južnome polu, i to sa (najmanje) osam godina zakašnjenja. Pa makar pliva priko Atlantika do Južne Amerike i obale Antarktike, a onda hoda unazad iljadu kilometri do Južnog pola. Ili na rukama. I to je to - činjenica. Računa se, Stipe, računa se, ali ja na neke ljude više nikad ne računan. Žaj mi je zbog toga, ali jebiga. Ionako mi je ova godina puna razočaranja i gubitka iluzija, pa eto, izdržat ću još jedno veliko razočaranje. Pozdrav donedavnome uzoru Stipi Božiću, uz puni respekt i puno sriće u nastavku života. Svim našin putopiscima sve najbolje.

Slika 1: Uz stilizirani globus, geografsku znaku Južnog pola, odmah uz američku zastavu, prosinac 2009. godine Slika 2: Uz natpis koji označava Južni pol, prosinac 2009.

P. S. Ova priča nema nikakve veze s politikom, ako bi neko to možda tija tako prikazat!'