Željka Ogresta i Dubravko Merlić bez ikakve su sumnje tijekom svojih karijera dosta doprinijeli hrvatskoj medijskoj sceni. Imali su zabavne i/ili talk showove još u doba dok ih nije imao svatko tko ima dobrog frizera, furaju se na autorski pristup čak i u doba kada se licence i kopiranje uzora smatraju standardnim modusom operandi, nisu se, kao većina domaćih televizijskih faca, kao pijani plota držali svojih početnih uspjeha nego su imali hrabrosti (i ideja) smišljati nešto novo - sve u svemu, svaka njima čast. No perjanica njihova stvaralaštva - 'Piramida' - nikada mi, moram priznati, nije bila po ćeifu i oduvijek mi je išla na jetra, pa me ni najava njezina povratka na HRT nije oduševila.

Prva epizoda nove sezone, prikazana sinoć na Prvom programu, pokazala je da su Merlić i Ogresta povratak svojeg čeda na televiziju shvatili u skladu s onom starom američkom - 'ako nije pokvareno, nemoj popravljati'. Drugim riječima, nisu je gotovo nimalo promijenili. Možda u nekim sitnim vizualnim detaljima, ali tko bi se sad baš sjetio svega živoga. Što se svega ostalog tiče, 'Piramida' je ono što se u televizijskom svijetu zove format - strogo definiran koncept koji se, kako smo imali prilike saznati u medijima proteklih godina, prodaje i licencira na stranim televizijama te osvaja hrpu nagrada. Ne mijenja se mnogo, a ne mijenja se zato što je iz nekog razloga silno popularan.

Kao što rekoh u uvodu, nikada nisam bila obožavatelj, pa nisam ni sada. 'Piramida' mi je sa svojim neprekidnim poticanjem maničnog aplauza publike iznimno iritantna, s površnim lupetanjima 'natjecatelja' sasvim besmislena i s vizualnim identitetom darkerskog kluba za seljake smiješna, a takva je bila i sinoć. Tome valja dodati činjenicu da većina onih koji u toj emisiji nastupaju - sinoć Anica Kovač, Slavko Linić i Ivica Vrkić - čine to samo zato da bi se promovirali pred gledateljima koji bi možebitno mogli glasati za njih i u nekim drugim kontekstima osim onoga na 060 telefone (u redu, Anica Kovač vjerojatno ima neke druge motive), a trešerski je i izbor tema, koje su sve redom ziceri, odnosno sva ona ideološka opća mjesta iz rasprava na internetu i u birtijama.

No lagala bih kad bih rekla da mi nije jasno zašto je 'Piramida' popularna. Totalno mi je jasno. Gledatelji koji se vole svađati s televizorom vole i 'Piramidu' jer ona upravo igra na tu kartu. Gledatelji koji misle da će glasanjem na 060 telefone pridonijeti rješavanju nekog socijalnog, humanitarnog i političkog problema imat će dojam da i glasanjem u 'Piramidi' ostvaruju neki utjecaj u javnosti ili barem na utjecaj nekih javnih ličnosti na život u Hrvatskoj. Svi oni kojima se ne da čitati 'predugačke članke' i 'filozofiranja pametnjakovića' o stvarnim problemima u društvu imat će dojam da su kroz nastupe u 'Piramidi' dobili uvid u ono što se stvarno zbiva i što velike mange misle o tome. Dodaj još svemu one koji vole light show, iluziju dinamičnih zbivanja na ekranu, dramatičnu glazbenu pozadinu i navijačku atmosferu - dobili ste, recimo, 99 posto gledatelja HRT-a.

Ili je tako barem bilo za zadnjeg prikazivanja 'Piramide' na HRT-u. Gledajući sinoćnju epizodu naime u oči mi je upala bitna razlika od nekadašnjih 'Piramida', s time da ta razlika nije imala nikakve veze s formatom. Izlaganja su, baš kao i hrvatska bajka koja nas okružuje, mnogo depresivnija i beznadnija nego prije. Čak i oni natjecatelji čiji je posao izvan televizijskih emisija uvjeravanje građanstva da će, zahvaljujući njima, uskoro sve biti predivno - bez imalo ustezanja pred kamerama pecaju naklonost publike izjavljujući da je sve otišlo dođavola i još malo dalje.

Hoće li domaća publika i takvu 'Piramidu' voljeti, kao što je voljela onu otprije nekoliko godina, vidjet ćemo u sljedećim epizodama.