Splitski festival oduvijek je, naravno, bio festival lakih nota i zabavnjačka fešta pa je u tom kontekstu totalno deplasirano govoriti o nekakvom istančanom ukusu ili nedajbože umjetnosti, no zadnjih nekoliko godina - pa tako i sinoć - kad god mi u srpnju, uglavnom zbog dosade uzrokovane bezveznim TV programom, pogled zaluta na prijenos tog iventa, na pamet mi padne ista stvar. Je li moguće da je riječ o istom festivalu koji je svojedobno izrodio zabavnjačke evergrinekao što su, recimo, 'Galeb i ja', 'Leute moj' ili 'Ima jedan svijet'?

Prema onome što smo vidjeli sinoć, ne bi se reklo. Neki stari 'asovi' koji su operirali po Prokurativama i u takozvano zlatno doba Splitskog festivala nastupili su i ove godine, a i oni i novajlije počesto su se grčevito držali klasičnog splitsko-festivalskog žanra u sklopu kojeg se u pjesmama neprekidno arlauče o moru, boru, ćaći, materi, bokunu vina, biloj boji i Dalmaciji koja je sve to u kombinaciji - ali su svi djelovali zbilja krajnje iscrpljeno i nenadahnuto, čak i ne osobito dobro raspoloženo. Kada bi netko i pokušao isfurati veselje, poskočice i šaljivost (a što na našim festivalima gotovo redovito završi tako da se svi gledatelji kolektivno ubiju jer im je neugodno), dobili smo apsurdne prizore Giuliana s cijelim srednjoškolskim razredom plesača, zbog čega je izgledao kao da vodi sat aerobika, ili smo pak bili prisiljeni gledati nekakve 'lude' zajebante koji pjevaju o Ruskinji Nataliji, a pritom im je glavni rekvizit ruska kapetina na harmonikaševoj glavi, zbog čega bismo se valjda svi morali presamititi od smijeha. Negdje na samom početku iznikla je i pjesma koja je zvučala kao čista kopija hita 'A Message To You Rudy' Dandyja Livingstonea i kasnije Specialsa, samo što je odsvirana kao da je netko na Specialse bacio gadan urok i ovi su zbog toga doživjeli moždani udar.

Ukratko, otužna atmosfera, potrošeni standardi, umorni zabavnjački penzioneri, deranje pratećih vokala koji apsolutno nijednu notu nisu uspjeli otpjevati bez falša i, da stvar bude još gora - Mladen Grdović. Koji je pjevao o tome da nosi bilu boju. Zijev. Bilo je bolje dok je pijan padao naglavce u publiku.

O tome da je Splitski festival potpuno izgubio na važnosti i zanimljivosti čak i u lakonotnom kontekstu, govori i činjenica da je vrhunac večeri i najkvalitetnije izveden program bio show Jelene Rozge, koji bi - da nije bilo okruženja ljigave jadnoće u kojem je nastupila - svatko normalan nazvao poluretardiranim. Sastojao se naime od toga da Jelena R. na pozornici pjeva i nešto sitno skakuće, između pjesama sa zvučnika dopire dramatičan muški glas koji lupeta priglupe priče temeljene na dubokoj poeziji Rozginih pjesama, a scenski radnici plešući presvlače zvijezdu večeri. Sve je malo bacalo na Severinu za siromašne (a i ne'š mi uzora), ali usporedi li se sa svime ostalim, barem nije bilo neumornog falšanja pokušaja 'ludog otkačenjaštva' ni zavijanja o ćaći i stini negdje u materini.

HTV-ovci su, začudo, ove godine (možda i prošle, ne sjećam se) pokazali trunku svijesti o tome da se zbilja više ne radi ni o kakvom iventu kojemu bi trebalo pridavati previše pozornosti pa su prijenos finalne večeri iz nekadašnjih udarnih termina šutnuli na Drugi program, negdje između starog (i odličnog) repriziranog filma 'Grimizna ruža Kaira' te repriziranih serija u Retrovizoru. Nakon ponoći su prenijeli i dodjelu nagrada kojih je bilo toliko da mi se u jednom trenutku činilo kao da su gotovo svi izvođači finalne večeri dobili barem torticu i pusu, a zapamtila nisam ništa, osim toga da je Robert Pauletić dobio nagradu za najbolji tekst (opet nešto o ćaći), čime je opus ovog splitskog svaštara proširen za recku u ZAMP-u. HTV-ovcima bih ovom prilikom radije čestitala, upravo zbog šutanja dosadnog festivala u nezapaženiji termin. Nadam se da će ga uskoro i sasvim prestati prenositi.