Za ovu je predstavu karakteristično da je nakon dugo vremena 'malen korak ali velik za Eurokaz' u smislu približavanja kazališnom mainstreamu, odnosno širenju lanca svoje vjerne publike, stoji u najavi.

Mrtvački ples

Iako naslov 'Mrtvački ples' sugerira da se radi o jednoj od Strindbergovih nadrealističkih ili simbolističkih drama, ipak je riječ o naturalističkoj drami koja bespoštednim, orgijastičkim, ponajprije verbalnim urušavanjem, bez mnogo psiholoških približavanja i opravdavanja, minimiziranjem narativne pokretljivosti, nekim dodirom bez vela, ulazi u bezobzirnost, gotovo plemeniti amoralizam dvaju protagonista, bez-kulturalnost (kulturlos) situacija i herojsku rezignaciju stanja. Drama je snažno utjecala na kazališni modernitet prošlog stoljeća, osobito na kazalište apsurda. Spomenimo samo Edwarda Albeeja i njegovu dramu Tko se boji Virginije Woolf. Otići Zabačen usamljen toranj u osamljenom mjestu na malenom otoku negdje u Švedskoj. U njemu žive bivša glumica Alice i njen suprug kapetan Edgar. Sami, ne baš blistave prošlošti, pokušavaju samoći svoga života dati neki smisao, neki doživljaj, katkad čak i veselost, iako ni sami, kako kažu, ne znaju što je to. Koja se točna davnina njihova odnosa valja njihovim glavama, Strindberg nam ostavlja nagađati.

Djecu su odbacili, poslali u grad, prijatelji rijetko dolaze. A i kad dođu, ne provedu se sjajno. Sve zaudara na trulež i sjene mrtvaca. Gosti dolaze kao paraziti i svi igraju igru uništenja svega što zaboravlja i miriše na život. Nije lako dodirnuti vreli kotao tih nordijskih hladnoća, isparavanje isušenih mentaliteta, marazama udaljenih više od stotinu godina, ali pokušavamo vidjeti kamo nas ta isplesanost vodi. U drugom dijelu teksta, koji je Strindberg napisao mjesec dana nakon premijere prvoga dijela, gotovo kao samostalnu dramu i repliku na sva pitanja koje je komad izazvao, pojavljuju se djeca. Koliko god zatrovana okolišem svojih roditelja, nagovorima smrti, bolesti ili zanemarena, svojom emocijom i jednostavnošću traže slabo kompromisne izlaze. No, hoće li Judith i Allan postati isto što i svoji roditelji? Univerzalnost za sebe? Ne znamo. Niti o tome želimo misliti. (Borna Baletić9

August Strindberg (1849 – 1912)

Svestran švedski književnik, najpoznatiji kao dramatičar. Njegovo prvo zrelo dramsko djelo Meštar Olof otvara novo razdoblje u švedskoj dramaturgiji. Slijede naturalističke drame Otac (1887), Gospođica Julija (1888) i Vjerovnik (1889). Teške krize njegova privatnog života, kao i krize njegova doba, sažete su u simboličko-mističkoj drami Prema Damasku (1898 – 1904). Posebno mjesto u Strindbergovu stvaranju zauzima drama San, djelo puno lirske fantastike, koje autor opisuje kao 'moja najdraža drama, dijete najvećeg bola'. Strindbergova najtmurnija drama, Mrtvački ples (1901), govori o neprijateljski raspoloženim supružnicima, kapetanu i njegovoj ženi, samima na otočiću na kojemu se uzajamno mrze, te posjetitelju, čovjeku, koji zavodi ženu, ali je, odlazeći, opet ostavlja mužu. Što je istinito u toj reprizi? Milost, utjeha? Rezignacija? Ili ponovno navlačenje krinki? Strindberg je bio nemiran i strastan duh, oporbenjak u svemu čega se dotakao, koji je usavršio europsku naturalističku dramu i otvorio nove puteve scenskog stvaranja