Da sam negdje u stvarnome životu upoznala Amy Jellicoe, glavnu junakinju serije 'Prosvjetljenje', vjerojatno bi mi išla beskrajno na živce. Amy je, naime, jedna od onih osoba koje su uvjerene da su spoznale istinu, da nakon kopernikanskog obrata u vlastitom životu jasnije vide svijet i da su ga dužne promijeniti. Svoje intimno prosvjetljenje spremna je evangelizirati uokolo poput Jehovinih svjedoka, pilati ljude ne bi li ih iz tame izvela na svjetlost, vrlo često ne shvaćajući da joj se, baš kao i svima, događa opako brkanje lončića i da nerijetko vidi trun u tuđem, a ne vidi balvan u vlastitom oku. Čak i kada to shvati, ne da se pokolebati. Rubno je fanatična. Poletarka. Ili, kako ju je nazvala blogerica New York Timesa - kolibri. Mnogi su, pa tako i ja, skloni takve osobe u stvarnome životu doživljavati s titlovima. Sve što govore u mislima paralelno pratimo neprekidnim nizom komentara koje im ne želimo izgovoriti u lice da ih ne bismo povrijedili. I ti se skriveni titlovi uglavnom svode samo na jednu poruku. Seri, seri, moj golube bijeli.

230234,218469,216989,234515

U seriji 'Prosvjetljenje' sam, međutim, Amy zavoljela još od prve epizode prve sezone - nešto s čim se golem dio gledatelja, pa čak i neki kritičari neće složiti. Istina je - serija se od prvoga dijela prve sezone pa do kraja druge sezone, čije je prikazivanje prošli tjedan završilo na svim svjetskim 'ispostavama' HBO-a - razvila i razgranala, postala je bolja. Osnovna postavka i korijen glavnoga lika, gorljive zanesenjakinje čija se borba za mijenjanjem svijeta vrlo često svodi na borbu sa samom sobom - ostali su isti. Ostao je isti i način na koji se Amy pred nama ljušti, kako nam se razotkriva. Ona ne postoji samo na jednoj razini, govori nam autor serije, Mike White. Ona je čovjek kao svatko od nas. Ne možemo je procijeniti samo prema hipijevskoj furki i loženju na new age i Amnesty International. Njezina su stremljenja možda nešto eksplicitnija, možda je predvidljiva u odabiru klišeizirano guruovske self-help literature i stila, ali kao osoba, ona je složena, nepredvidljiva, duboka i... zapravo želi isto što i svi. Želi biti sretna. Želi živjeti u boljem svijetu. Kada je upoznamo u kontekstu 'Prosvjetljenja', dakle, neće nam ići na živce. I u tome smislu serija ima prednost pred stvarnim životom. Zbog toga je, naime, toliko dobra. Ne dopušta nam da se prepustimo svojim skrivenim titlovima. Ne dopuštamo da odmahnemo rukom na Amy uz seri, seri, moj golube bijeli. Uvlači nas u Amyne misli, uobličene poetski i bez za današnje doba tako tipičnog (i već repetitivnog, mainstream) cinizma. Mami nas da upijamo pojedinosti kao što su ruže u vrtu njezine majke i iz njih čitamo ono što ionako nitko ne bi mogao točno izreći. U njoj osjećamo svu težinu odnosa između Amy i njezina bivšeg muža, koji na želudac pada sa svim slojevima ljubavi i sranja kakva se nakupe između dvoje ljudi koji su zajedno više od dvadeset godina. Nakon gledanja Amy u 'Prosvjetljenju' jednostavno više ne možemo ne shvatiti tko je, što je i zašto prolazi kroz sve to. Nema više titlova.

Tako je to, ruku na srce, bilo već i u prvoj sezoni, ali druga je još uspješnija zato što je Amyina, u prvoj sezoni uspostavljena želja za promjenom napokon dobila i konkretan smjer akcije. Da se ne bismo pogrešno shvatili - događaji u osam drugosezonskih epizoda i dalje se odvijaju vrlo sporo, s mnogo introspektivnih komentara iz offa i neizgovorenih, ali duboko proživljenih emocija. Ni ovaj put nema prevelikih cliffhangera, zapleti i raspleti postoje samo zato da bismo s likovima proživjeli njihova previranja i da bismo svakoga - ali baš svakoga - u određenoj perspektivi mogli shvatiti i protumačiti, zamisliti kako se sada osjeća i zašto čini ono što čini. No među epizodama postoji narativna nit i sve su - osim možda jedne - povezane u jednu priču, onu o Amy kao o korporacijskoj zviždačici. Ona jedna epizoda koja ne govori o tome kratak je izlet na Havaje, gdje Amyin bivši suprug boravi u rehabilitacijskom centru ne bi li se 'skinuo' s droga i alkohola i možda jejedna od najdojmljivijih epizoda u čitavoj seriji. Laura Dern kao Amy neosporna je glumačka kraljica ove serije, ali zahvaljujući epizodi s havajskim rehabom, valja do poda skinuti kapu Lukeu Wilsonu, za kojega još od 'Obitelji čudaka' znamo da dobro nosi uloge izmučenih melankoličara, ali dosad nijednu nije nosio tako dobro kao ulogu Amyna supruga Levija. Činjenica da smo epizodu s njegovim boravkom na Havajima doživjeli iz perspektive koja nije Amyna nego njegova - kao što je slučaj i s još jednom epizodom druge sezone, koju proživljavamo kroz oči i misli Amyina kolege Tylera - samo još pridonosi slojevitosti u 'Prosvjetljenju' prikazanog ljudskog stanja te odnosa Amy sa svijetom i svijeta prema Amy.

Živimo, kažu, u 'zlatno doba televizijskog fictiona' i doista, snimaju se sve bolje, sve neobičnije, sve jače serije. No čak i u tom svijetu, gdje se svakodnevno pomiču granice televizijskih formata, 'Prosvjetljenje' je nešto posebno. Nije epski narativno kao većina drugih dramskih serija, ne dekonstruira i ne stvara metasvemir kompliciranih asocijacija kao najkvalitetnije suvremene humoristične serije, ne bavi se konkretnim gorućim problemima današnjice i nije jasno vizualno brandirana kao neke kultne serije poput 'Momaka s Madisona'. 'Prosvjetljenje', međutim, ne odskače od svega drugoga u (uglavnom američkoj) televizijskoj produkciji samo po tome. Razlikuje se i po tome što je serija izrazito lirski intonirana. Niže slike, osjećaje, sjećanja i stanja koji su međusobno povezani zajedničkim mjestom i vremenom te nekom sićušnom radnjom i sve što vidimo izvana postoji samo zato da bismo to mogli osjetiti iznutra. Autor serije, Mike White (koji u seriji sjajno glumi Amyina prijatelja Tylera) u jednom je intervjuu rekao da mu prije 'Prosvjetljenja' nije uopće padalo na pamet da bi mu itko dopustio snimiti takvo što te da je čak i sam zapanjen da je našlo svoju publiku jer je cijelu priču stvarao potpuno izvan važećih pravila TV industrije, gotovo umjetnički. Izjava mu nije nimalo pretenciozna. Umjetnost bi, laički rečeno, trebala prikazivati ljudsko stanje i pritom zadovoljiti određene estetske kriterije. 'Prosvjetljenje' ispunjava oba ta uvjeta.

Nažalost, čini se da je zamjetan dio publike prilično nezainteresiran za takve sadržaje, dijelom zbog ekskluzivnosti (već smo napomenuli da je serija zasad legalno dostupna samo HBO-ovim pretplatnicima), dijelom zbog takvoga, specifičnog lirskog oblika, ali dijelom i zbog toga što se serija doživljava naglašeno ženskom. Prema riječima Mikea Whitea, serije i filmovi s glavnim ženskim likovima i 'ženskim' temama (to bi valjda bila ta lirika) u pravilu imaju malobrojniju publiku nego one s muškim glavnim likovima i 'muškim' temama. Objašnjenje je jednostavno - kada je riječ o 'muškom' diskursu, za njega su zainteresirani i muškarci i žene, a kada je riječ o 'ženskome', muškarci ga se klone, a publika u cjelini doživljava manje vrijednim. 'Prosvjetljenje', međutim, ni po čemu nije manje vrijedno ni od jedne druge aktualne američke TV-serije, bila ona 'muška' ili 'ženska', naprotiv. Riječ je o jedinstvenoj seriji, dirljivoj, dubokoj i zanimljivoj, potpuno drugačijoj od bilo čega što je prema svim - pa i ovome opisu moguće predvidjeti i velika je šteta što je njezin opstanak te prelazak u treću sezonu zasad upitan. Iskreno se nadam da će HBO i u ovome, kao i u mnogim drugim slučajevima, odmahnuti rukom na izostanak masovne popularnosti i prikloniti se stvaranju takozvanog zahtjevnijeg sadržaja. Takve se serije, uostalom, najdulje i pamte. Isto se tako, nadam da će 'Prosvjetljenje' ubrzo naći put i do onih domaćih gledatelja koji nisu pretplaćeni na kabelske pakete koji sadrže HBO, tj. da će otkupljivači iz 'zemaljskih' TV kuća prepoznati ovaj biser. I zatim ga prikazivati u terminu koji zaslužuje, a ne ga zakopati između dva Astro/Ezo showa pred svitanje.