Ako se ubrajate među one koji televiziju vole gledati uz ručak, večeru, kokice, burek ili već neku jestivu zanimaciju, preporučila bih vam da to preskočite pri gledanju prve epizode serije 'Kirurg'. Već na samom početku, naime, bit ćete počašćeni poduljom i eksplicitnom sekvencom u kojoj kirurzi pred amfiteatarskom publikom izvode hitan carski rez nad pacijenticom kojoj je dijagnosticirana placenta previa. Godina je 1900. u New Yorku i ono što bi čak i danas svakome nesviklom na medicinski reality show izgledalo uznemirujuće, ovdje izgleda rubno snuffovski. Jedini razlog iz kojeg krv ne lipti na sve strane jest to što je jedan mladi liječnik pomoću nogom pokretanog uređaja pumpa u boce, a svi rezovi, pupkovine, crijeva i laicima neprepoznatljivi unutarnji organi zajedno su s beživotnim novorođenčem barem na nekoliko trenutaka u svoj svojoj sluzi, crvenilu i sivilu pred kameru izbačeni na izvol'te. Rasplet vam neću odati, ali i ne moram. Riječ je o seriji koja želi biti mračna i sirova. Zaključite sami.

Steven Soderbergh nedavno je izjavio da mu je dosta filmova te da na televiziji vidi mnogo veće mogućnosti razvoja slojevitih priča i likova, vjerojatno ponesen radom na sjajnom televizijskom filmu 'Moj život s Liberaceom' u kojem je doista uspio utjeloviti sve ono zbog čega je hvalio televiziju. 'Kirurg', serija koju je snimio za Cinemax, trebao je biti svojevrsni follow-up u novopečenoj karijeri slavnoga redatelja i po najavama je zbilja zvučao kao nešto zbog čega bismo s pravom trebali cupkati u stolcu od nestrpljenja. Clive Owen glumi Johna Thackeryja, jednoga od glavnih kirurga u newyorškoj bolnici The Knickerbocker na prijelazu iz devetnaesto u dvadeseto stoljeće i, kao što u navodno nadahnutom govoru na početku prve epizode propovijeda - zanesen je u tom trenutku aktualnim napretcima medicine. Do prije pet godina ljudi su u prosjeku živjeli 39 godina, a sada već mogu očekivati da će doživjeti 47! - grmi s govornice, a u bolničkoj kotlovnici samostalno kuje nove kirurške instrumente pomoću kojih će do kraja epizode doista i uspjeti spasiti život čovjeku koji bi bez toga neminovno preminuo.

Thackery je, međutim, još nešto, a to nešto u zadnjih je dvadesetak godina postalo opće mjesto cijenjenih televizijskih serija, u nekim se slučajevima pretvarajući u zamoran trop. On je,  naime, antijunak, lik koji se osim vještog prčkanja po ljudskim utrobama bavi i obilaskom opijumskih pušionica, bordela, čovjek koji je - sukladno vremenu u kojemu živi - brutalan rasist te liječnik koji je - kako doznajemo iz još nekoliko odbojnih vizuala - ovisan o kokainu. Konzumira ga u injekcijama i s obzirom na to da si je već odavno uništio sve tradicionalno dostupne vene, sada ga, već prema potrebi, ubrizgava među nožne papke ili u penis. Prljavština davnašnje američke metropole, korupcija bolničke administracije i zdravstvenih inspektora, komični vozači vozila hitne pomoći i egzotične opatice kojima je okružen stavljaju ga u kontekst - čini se kao da i ne može biti drugačiji, no Soderbergh nam je, na kraju krajeva, ipak isporučio samo Dr. Housea s vremenskim strojem. A moglo je bolje.

Jedan od središnjih sukoba u prvoj epizodi 'Kirurga' jest onaj rasni. Thackery postaje šef kirurgije u bolnici i mora odabrati zamjenika, pri čemu kćerka bogatog dobrotvora koji svojim donacijama uvelike uzdržava ustanovu inzistira na Dr. Algernonu Edwardsu, crnome kirurgu impresivnih vještina i životopisa koji se nedavno vratio s prakse u Londonu i Parizu. Thackery ga odbija jer ne želi raditi s crncem i misli da će pacijenti zbog njega odbijati dolazak u bolnicu, zatim Edwards više i ne želi raditi ondje, a onda na kraju, zadivljen Thackeryjevim kirurškim vragolomijama, ipak odlučuje ostati. Teško se u cijeloj toj drami oteti dojmu da je riječ o kolosalnom anakronizmu i da su scenaristi na početak dvadesetog stoljeća ekstrapolirali situaciju kakva bi u američkim bolnicama bila uvjerljivija, recimo, pedesetih jer početkom stoljeća vjerojatno nikome ne bi palo na pamet rasno integrirati jednu od poznatijih gradskih bolnica. Vrlo slična zamjerka ide i na prikaz lika Cornelije Robertson, kćeri bogataša koji financira bolnicu koja ujedno radi i kao neka vrsta bolničke socijalne radnice. Žena je portretirana kao humanitarna radnica ili aktivistica nevladine organizacije s prelaska iz dvadesetog u dvadeset prvo stoljeće i sa svojim naprednim stavovima doslovno pada s Marsa, očito samo zato da bi poslužila kao prečac u stvaranju napetosti između Thackeryja, bolničke administracije i društvenih promjena koje bujaju na horizontu.

I tu, barem sudeći po prvoj epizodi, leži glavni Soderberghov problem s ovom serijom. Dok s jedne strane spektakularno diže ljestvicu TV produkcije u seriju uvodeći svoj predivan filmski jezik i vizualnu senzibilnost, šteka upravo u onome zbog čega se toliko radovao prelasku u novi medij - razvoju likova i slojevite dramske priče. Nekim je, uglavnom sporednim likovima, ostavio prostora za razigravanje - kao, primjerice, bolničarki Lucy Elkins (sjajna Bonova kći Eve Hewson) i mladom stažistu Dr. Bertramu 'Bertieju' Chickeringu (Michael Angarano) - no ostale je prvobitnom ekspozicijom strahovito zakopao u trope i klišeje za koje je teško zamisliti da će ikada otkopati. Serija ima potencijala, sasvim je moguće da će se pretvoriti u vrlo solidnu doktorsku proceduralnu dramu sa zanimljivostima gotovo drevne kirurgije, ali da bi dosegnula ono što očekujemo od Cinemaxa i, što je još važnije - Stevena Soderbergha, u sljedećim će se epizodama morati dogoditi nešto doista posebno.