Dugo već na televiziji nisam vidjela takav hrkljuš kao u sinoćnjem 'Otvorenom' o sapunicama. Pritom valja uzeti u obzir da se izvrsno sjećam svih onih novinarskih sramota od 'Otvorenih' koje je godinama uređivala i vodila osovina Novak-Srzić-Togonal-Šelebaj i nimalo ne žalim zbog navodnoga Hloverkina 'udaljavanja s ekrana'. No čak i uz gorke uspomene na njezin stil uređivanja 'Otvorenog', sinoćnje je izdanje te emisije jedan od najozbiljnijih kandidata za televizijski promašaj godine, koji se ni uz hektolitar blagdanske dobre volje ne može nazvati ničim novinarskim, pa ni sramotom. Samo praznim, ali glasnim trošenjem vrijedne televizijske minutaže ili, da budem još preciznija, zaostatkom jedne vrlo loše televizijske ere za koji bi bilo bolje da ga je gore spomenuta gospođa odvela kući sa sobom.

Čak bi i četrdeset pet minuta reklama bilo bolje od onoga što smo sinoć odgledali u 'Otvorenom', a tragedija je počela već samim odabirom teme. Brzinski ustoličena zamjenska voditeljica Sandra Križanec studijsku je panelku o sapunicama najavila otprilike ovim riječima: 'Na Hrvatskoj televiziji moramo govoriti o svemu, pa i o sapunicama.' Stvarno? Unatoč tome što je temu u zadnjih pet-šest godina obradilo preko nekoliko mozaičnih te kulturnjačkih HTV-ovih emisija? I unatoč tome što razloge iz kojih 'Hrvati obožavaju sapunice' ne znaju jedino oni koji ne razumiju što znače riječi 'Hrvat', 'obožavati' i 'sapunice'? Unatoč svemu tome i dalje baš MORAMO govoriti o sapunicama? Nemamo ni slučajno neke bankrote, povećavanje PDV-a, nove vlade i nezaposlenost? A, ne. To sve ipak nije, kažu HTV-ovski informativci, tako važno kao sapunice. I ako o njima ne porazgovaramo, javnosti će izrast' rog na interesu. A HTV uvijek zastupa interes javnosti

Potvrdila je to i plodonosna rasprava u studiju. Pritom, naravno, pod riječju 'rasprava' mislim na ciku i graju u studiju koju voditeljica nije uspijevala kontrolirati čak ni kada se služila provjerenim Hlo-metodama snažnijeg stezanja sakoa oko struka, a riječju 'plodonosna' zapravo mislim na plodove nosa koje zbog dobroga ukusa i odgoja neću podrobnije opisivati. Teško mi je, naime, od svega sinoć odgledanog u 'Otvorenom' odabrati ono što me kao pripadnicu javnosti najviše informativno obogatilo. Možda je to bilo durenje Branka Ivande kada mu je Sandi Blagonić rekao da je na sapunicama dobro zarađivao pa ih zbog toga hvali, a možda i priča Ognjena Sviličića o tome da je Amerika u stvarnosti prilično nalik Americi u filmovima, pa on zato i u svojoj superrelevantnoj seriji 'Stipe u gostima' Hrvatima nudi istinu o njihovoj Hrvatskoj. Teško je reći koja me od te dvije priče više razgalila. Ipak, da me netko prisili, kao najvrednije trenutke emisije odabrala bih one u kojima je Ankica Dobrić nekoliko puta ponovila da ona nije prodavačica cipela, nego glumica, umjetnica. Takvim me ponavljanjem (majkom znanja), naime, jedina od svih gostiju podučila nečemu što do sinoć nisam znala.

No, uozbiljit ću se i o emisiji reći nešto što ipak nije samo čisti otrovni sarkazam. Sapunice nisu idealna tema za 'Otvoreno', panelku o aktualnim događajima i problemima u zemlji i svijetu, ali nisu ni tema o kojoj se ne bi moglo pametno te zanimljivo govoriti na javnoj televiziji. U nekoliko navrata sinoćnje emisije gosti su čak i uspijevali natuknuti nekoliko aspekata 'sapuničarskog fenomena u Hrvata' o kojima bi se moglo raspravljati u 'Otvorenom'. Ne mislim pritom na ono već stoput prožvakano naricanje nad zlom kobi duhovno osiromašenoga gledateljstva koje više nema priliku gledati predivne egzistencijalističke TV drame iz sedamdesetih, nego 'ovo smeće'. Ne mislim čak ni na ono suprotno: pretjerano veličanje sapunica kao žanra koji je regiju vratio sadržajima na svima nam razumljivom jeziku te sirotim dramskim umjetnicima vratio kruh u ruke. O tome smo se već naslušali dosta priča.

Gosti u sinoćnjem 'Otvorenom' potrošili su par sekundi na usputno spominjanje nekih tema vezanih uz sapunice koje bi doista mogle biti primjerene 'sapuničarskoj' raspravi na javnoj televiziji. Netko je rekao nešto o kriterijima odabira dramskih i inih serija na javnoj televiziji. Netko drugi nešto o transparentnosti natječaja na kojima se biraju domaće serije. Spomenuti su i prikladni te neprikladni termini za pojedine formate TV serija te njihov utjecaj na gledanost ostatka programa. Dvije-tri riječi izgovorene su i o položaju dramskoga programa na javnoj televiziji nekad i danas. Bilo je i naznaka priče o utjecaju sapunica na društvo i društva na sapunice. Sve je to nakratko spomenuto, ali nijedna od tih tema nije se u sinoćnjem 'Otvorenom' zadržala dovoljno dugo da bi postala pametna rasprava. Umjesto toga, dobili smo nesuvislo egomanijačko nadvikivanje, reklamiranje vlastitih projekata kao 'nečega ipak ozbiljnijeg i relevantnijeg' i sveopći kaos. Dobili smo i voditeljicu koja se u svemu tome izgubila nakon dvije i pol minute, kojoj očito nije bilo posve jasno koja joj je tema i svrha emisije te koja je vidljivo odahnula kada je počela odjavna špica. Svašta smo beskorisno dobili, ali i nešto vrlo dragocjeno izgubili. Ne govorim pritom o Hloverki Novak Srzić. Govorim o četrdeset pet minuta života provedenih pred sinoćnjim 'Otvorenim', baš kao i pri gledanju jedne epizode bilo koje sapunice. Samo što je u slučaju gledanja sinoćnjeg 'Otvorenog' intelektualni gubitak bio dublji, bolniji i, ruku na srce - dosadniji.