Kad se prije 17 godina pojavio album prvijenac benda The Strange 'nametnuli' su se kao originalna, unikatna priča te su ubrzo stekli kultni status koji za sve što radi dobiva jedino i samo pozitivne kritike. Produkcijski, aranžerski, glazbeno (u pitanju su vrsni glazbenici) čine pravo blago naše scene.

Tri godine od međunarodno etabliranog albuma 'Echo Chamber' (kojeg su pohvalili neki od uglednih glazbenih časopisa - Rolling Stone, Pitchfork i Mojo) na oduševljenje publike i kritike izbacili su singl 'Not Now Not Ever' u paketu s istoimenim EP izdanjem. The Strange su među ostalim osvojili Rock&Off nagradu za izvođača godine 2019., bili su dobitnici natječaja Internacional Hrvatskog društva skladatelja sa svrhom promoviranja domaće glazbe na međunarodnom tržištu, a uz to su bili nominirani za nagradu IMPALA - European Independent Album of the Year.

Jedan ste od rijetkih (većinski) hrvatskih bendova s inozemnom karijerom. Postoji li recept za uspjeh?

Uspjeh je relativan pojam. Vežemo li uspjeh uz nešto materijalno/komercijalno ili je to umjetničko postignuće? Naša inozemna karijera možda je ovako gledano sa strane uspjeh. Nama se čini da tu u komercijalnom pogledu još ima prostora za napredak. S umjetničke strane mislim da smo uspješan bend. Sve zapravo ovisi o tome koliko si ambiciozan. Recepta u svakom slučaju - nema.

Koliko se čovjek treba odricati da bi uspio kao glazbenik?

Biti glazbenik nešto je što samo po sebi ne traži odricanje. To je u osnovi ono što jesam i uloga u kojoj se najbolje snalazim. Kako nisam profesionalni glazbenik, moram balansirati između redovnog posla, svakodnevnog života i glazbe. Bolje pitanje bilo bi u kojoj se mjeri moraš odreći glazbe da bi preživio.

Teško je predvidjeti to s koncertima, no kakvi su vam planovi, za kakve je prostore spreman The Strange?

Rekao bih da čekamo proljeće i neku bolju epidemiološku situaciju da bismo nastavili s koncertima. Bilo bi nam iznimno drago da ono malo klubova kod nas počne s radom bez ograničenja i da svirke ponovo postanu normalne. Spremni smo, naravno, za sve prostore iako moram reći da su nam klubovi ipak draži od open air svirki. U međuvremenu smo odlučili krenuti s radom na novom albumu. Plan je da ga dovršimo do kraja sljedeće godine.

Je li rad na projektu The Strange razlog zašto je umirovljen bend The Bambi Molesters ili je bilo kreativnih i osobnih razmimoilaženja?

The Strange je prije svega zamišljen kao bend, ali svjestan sam da je u javnosti doživljavan kao projekt. Kroz rad na drugom albumu isplivale su, recimo to tako, nepremostive razlike, a zapravo su bile prisutne duže vrijeme. Ne bih ih zvao kreativnim razmimoilaženjem jer to može biti tako samo ako smo svi podjednako kreativno angažirani. Chris i ja uglavnom smo radili pjesme, na obostrano zadovoljstvo. Naravno, moguće je da se netko nije našao u tome. To je što se tiče kreativnog dijela. Osobni razlozi se po prirodi stvari ne bi trebali provlačiti medijima, pa neka tako i ostane. Uglavnom, nedugo nakon završetka albuma Dinko i ja smo se dogovorili da bend kao takav prestane s radom.

Bambi Molesters godinama su zamrznuti i očito je da će do daljnjeg tako i ostati. Kada danas gledate na taj dio života, je li moglo bolje i više?

Mislim da smo ostvarili daleko više od ostalih bendova iz tog instrumentalnog ili surf instrumentalnog žanra. I što se tiče prodaje i što se tiče koncerata. Ono što je naročito ograničavajući faktor to je da Hrvatska nije prepoznata kao zemlja u kojoj se bilo što glazbeno događa. U tom smislu daleko je lakše američkim, britanskim, skandinavskim bendovima jer imaju scenu i glazba im je važan izvozni proizvod. Jedno vrijeme Overflow i mi bili smo jedini hrvatski izvođači koji su svirali u Europi. Na neki način smo se izdavačka kuća i mi prvi put susretali s pravilima igre na stranom tržištu. Od promocije, preko distribucije, pa do ugovaranja koncerata. Učili smo na vlastitim greškama. Nekad bolje, nekad lošije.

Koja je najveća prepreka s kojom ste se susreli na vašem glazbenom putovanju?

Recimo da je samo ime benda bilo jedna od prepreka. To je nešto što nam je dijelom zatvorilo mainstream medijski prostor. Npr. nakon izlaska albuma 'Sonic Bullets' za Ace Records bio je u planu nastup u 'Jools Holland Showu'. Vjerujem da je ime benda bio razlog zašto se to nije dogodilo.

Vaša glazba uvijek ima i neko filmsko ozračje. Radili ste glazbu za film i serije, a 'Chaotica' je završila u 'Breaking Badu'. Jeste li ikada razmišljali o tome da stvarate glazbu primarno za takvo tržište?

Povremeno sam radio za film i TV. Sigurno je to da sam mogao više, ali eto, nije se dogodilo. U nedostatku angažmana sad radim za sebe. Za neki potencijalni film.

Što bi mladi glazbenici mogli raditi kako bi si stvorili medijski prostor?

Pojam medijskog prostora mijenja se iz godine u godinu. Danas je to kompletno drugačije nego u vrijeme u kojem smo mi počinjali. Radio i novine definitivno nemaju tu medijsku snagu kao prije. Većina bitnih stvari događa se na internetu i postoji iluzija da se tamo glazba lakše može prezentirati. Za manji broj izvođača koji izdaju albume za velike korporacije to možda i jest tako. Činjenica je da su svi streaming servisi u rukama korporacija i zapravo je vrlo malo prostora i mogućnosti da se bez znatnog ulaganja medijski dođe do potencijalne publike. Ono što se prije zvalo pay to play u ovim novim vremenima postala je realnost. U tom smislu nekome tko sad počinje znatno je teže. Konzervativno generirane radijske playliste još su jedan od problema. Većina radija usmjerena je na 10, 15 godina stare hitove. Nema mjesta za novu ili uzbudljivu glazbu koja bi na bilo koji način iskakala od računalno generirane bezlične playliste. Vjerojatno je izlaz u živoj svirci i DIY gerilskom pristupu. Facebook, YouTube, Instagram...

Pratite li uopće što se događa na sceni? Tko vas je od izvođača u posljednje vrijeme uspio zainteresirati i zašto?

Pratim uglavnom izvođače Colemine Recordsa. To bi bilo nešto što se zove neosoul. Znači, više-manje retro: Durand Jones, Delvon Lamarr Organ Trio, Thee Sinseers… Uglavnom je to na tragu onoga što inače slušam.

Kakva izdanja trenutno preferirate za slušanje glazbe? Što mislite o povratku vinila?

Slušam glazbu na bilo kojem formatu. Ako sam u autu, onda je to najčešće Spotify. Doma su to CD, gramofon, ovisno o tome što radim. Što se mene tiče, vinil nikad nije ni otišao. Nova vinilna izdanja jedino su postala bitno skuplja i ne nužno bolja jer je sama sirovina postala teže dostupna i manje je kvalitetna. Vrijeme čekanja za izradu vinila još je jedan ograničavajući faktor i nešto što utječe na konačnu cijenu. Što se mene tiče, dobar CD je i dalje superioran vinilu.

Isplati li se danas uopće objavljivati albume kao materijal sastavljen od desetak pjesama 'ušuškanih' na nekom od nosača zvuka ili je možda jeftinije i efikasnije objavljivati singlove na YouTubeu i drugim internetskim mrežama?

Mislim da će pravi fanovi i dalje poslušati album. Problem je jedino izdavati album u situaciji u kojoj ga je gotovo nemoguće promovirati. Trenutno mi se singlovi čine kao prihvatljivija forma.

Hoćemo li u ovom 'novom svjetskom poretku', koji se zlokobno šulja, biti svjedocima neke nove kulturne renesanse?

Iskreno bih volio da se dogodi nešto nalik renesansi, ali bojim se da ništa od toga. Ako je i postojao nekakav glazbeni underground, on je sad i bukvalno postao underground. Glazba je zapravo najveća žrtva pandemije. Koncertni doživljaj nije potpun ako bend svira online ili za malobrojnu publiku koja sjedi. Nekakva kulturna renesansa podrazumijeva mogućnost da bendovi idu na turneje pa da onda u Hrvatskoj možeš vidjeti neki dobar strani bend. Nadam se da to neće postati tzv. novo normalno.

Ljudima je zbog korone narušen društveni život. Kako ste vi u ovim vremenima očuvali mentalno zdravlje?

Nisam siguran da sam ga u potpunosti očuvao, ali recimo da održavam koliko-toliko normalan društveni život. Pokušavamo imati probe što češće možemo, radim na novim pjesmama, trudim se biti kreativan. Mislim da su mlađe generacije puno jače pogođene time. To je nešto što će biti problem kad sve ovo jednom prođe.