Interes za nju ne splašnjava. Otkako je cijelu regiju oduševila pjesmom 'In corpore sano' i uopće svojom pojavom te svime što ima reći, konstantno izaziva veliku pažnju. Ana Đurić Konstrakta već je dugo na sceni, a utabala je svoj glazbeni put u funku i soulu kroz glazbene projekte Zemlja gruva i Mistake Mistake. Hrvatska publika moći će je slušati na skorašnjem, prvom solo koncertu 25. lipnja u Tvornici kulture. Taj je nastup bio povod za razgovor sa sjajnom pop art arhitekticom
Proteklih mjeseci valjda nije postojala javna (od glazbenih kritičara i umjetnika do političara) ili privatna osoba na ovim prostorima koja se bar nekako nije odredila o njoj kao takvoj, tekstu, interpretaciji ili poruci pjesme s kojom je Ana Đurić Konstrakta kao predstavnica Srbije nedavno nastupila na Eurosongu. I zamalo pobijedila! Svi su se čudili, tumačili je, izvlačili riječi iz pjesme, citirali, više puta zaredom preslušavali. Umjetnica je udarila šamar sveprisutnim trendovima i usudila se biti drugačija, individualna, posebna.
Jeste li već pomalo umorni od silnih intervjua, istih pitanja o kosi Meghan Markle i Marini Abramović, gostovanja, povlačenja za rukav, selfija i cijelog tog hypea oko vas posljednjih mjeseci? Kako se nosite s tolikom izloženošću i sveprisutnošću?
Prošla sam put od toga da se čudim što me prepoznaju do toga da se sada čudim, a malo mi i godi, kada me netko ne prepozna. Emotivno najveće zamaranje pružaju trenuci u kojima stvar u medijima i na društvenim mrežama nehotice isklizne u banalnu politizaciju. Ali dobro, i u tim trenucima naučiš nešto o društvu.
Kakve uspomene nosite s Eurosonga?
Kad podvučem crtu, ostaje ugodan osjećaj. Nekako smo sve izveli dosta lagano, bez stresa, i uspjeli smo i zabaviti se, što dosta cijenim. Također, drago mi je što sam sagledala količinu posla i organizacije koja stoji iza tri sata najgledanijeg televizijskog showa.
Čini se da vam je nakon svega zagarantirana ozbiljna regionalna karijera. I što ćete sad? Čime se trenutno bavite, na kojim projektima radite, što vam je u fokusu? Što vam ovih dana oduzima najviše vremena?
I dalje odgovaram na pitanja u intervjuima… I na razne upite i ponude, što mi još uvijek odnosi najviše vremena. Ne znam delegirati taj dio posla. Svakako, tome se nazire kraj. Slijedi rad na onome čime se i bavimo - muzikom i svime oko nje. Ne znam reći kada ćemo objaviti nešto novo, pretpostavljam da će biti nešto do kraja godine. Lagano.
Dug niz godina ste na sceni. Raduje li vas što je sad na neki način retroaktivno mnogima otkrivena vaša ranije stvorena glazba?
To me u isto vrijeme raduje, a malo mi je i krivo jer je za dobru vidljivost potrebna ogromna podrška. Dobili smo je natjecanjem na Eurosongu. Ali mnogi izvođači, vrijedni pažnje, ne dođu do toga.
Koje bi po vašem mišljenju kvalitete i osobine morao imati glazbenik kako bi trajao na sceni?
Da radi, i da radi ono što je/ga raduje, iza čega stoji, što za nju/njega ima smisla. Valjda to.
Iza nas su dvije vrlo neizvjesne godine tijekom kojih je glazba gotovo utihnula u kontekstu nastupa. Kako ste se nosili s tim neočekivanim prekidom?
Ne pretjerano teško jer Zemlja gruva nije bila bend koji je živio u kombiju. Nastupi nam nisu bili toliko učestali. Meni osobno ta je pauza godila za sabiranje i presjek životnih kapaciteta.
Koga i što vi slušate? Možete li preporučiti neke albume i izvođače koje volite?
Preporučujem istraživanje. Imamo toliko platformi za slušanje muzike, a potrebno je izdvojiti vrijeme i zadati im temu. Eto, ja uvijek volim poslušati Colors, Tiny Desk, Blogotheque i naći neke nove artiste ili nove izvedbe već poznatih artista. Dalje te pretraživač vodi sam. Zadnje što sam pažljivije slušala je novi Stromae.
Arhitektura je vaše primarno zvanje, kao i vašeg supruga. Kad ste odlučili da iz ozbiljne i zahtjevne struke odete u glazbene vode?
Odlučila sam se još odavno, prije nekih sedam, osam godina. Za sada ne vidim da ću se vraćati tome, to nije posao koji se može olako raditi.
Mnogi kažu da je teško odgajati djecu u svijetu kojim vladaju društvene mreže i drugačiji prioriteti. Jeste li vi svojoj djeci uspjeli osigurati barem malo mirnog djetinjstva, kakvo su imale nekadašnje generacije?
Teško je možda zato što smo generalno uvažili djecu i ne odgajamo ih mahom na strahu – u smislu da djeca bespogovorno rade onako kako im se kaže. Tu onda dolazi pitanje granica, smislenih granica, i meni osobno to nije lako. Što se moje djece tiče, imamo sreću da živimo u kraju u kojem imaju puno vršnjaka i prostora za igru. Nekako vjerujem da su te socijalne veze suštinske za ostvarenje i zadovoljstvo u životu te da se one i dalje najstabilnije grade izvan digitalnog svijeta. Dakle mislim da je sreća što su moja djeca imala priliku provesti dosta vremena igrajući se vani. Ali također, daleko sam od roditelja koji brani korištenje društvenih mreža, naprotiv.
Kako se nosite s ovim vremenima filtrirane stvarnosti u kojima živimo? Većina se voli ’popraviti’ na društvenim mrežama. Šaljemo li tako pogrešnu poruku novim generacijama i gdje bismo trebali povući granicu?
Ako se o tome ne razgovara, djeca mogu upasti u zamku u kojoj misle da su životi onih tamo koje gledaju na mreži bolji od njihovih te da su oni sami manje vrijedni. Događa se i nama, odraslima, to da odemo na stranputicu. Sigurna sam da djeca imaju kapacitet razumjeti to, samo je bitno da se o tome malo porazgovara.
U kakvoj se odjeći najudobnije osjećate? Jeste li u slobodno vrijeme pobornica ležernih kombinacija i trenirki ili se volite srediti i bez nekog povoda?
Osjećam se najudobnije u udobnoj odjeći, haha. Ali da, bitno mi je da mi bude udobno. Štikle su prve otpale iz kombinacije.
Kako izgledaju trenuci vašeg odmora?
Sjedim na klupi u parku, gledam psa kako se igra.