U bogatoj i uspješnoj karijeri grupa Vatra objavila je deset albuma, osvojila brojne Porine, Crne mačke i druga priznanja, izbacila mnoštvo pjesama koje su trajno obilježile njihovu karijeru i domaću glazbenu scenu, a odradila je i nemali broj nastupa uveseljavajući svoju publiku. Nedavno su pod sloganom 'Ne igraj se s vatrom, slušaj ju' s Vatrogasnom postrojbom Zagreb zasvirali na nekoliko lokacija u glavnom gradu, najavljujući tako svoj koncertni spektakl koji pripremaju za Šalatu.

Kako iz današnje perspektive gledate na početke i na prvi album? Što biste možda napravili drugačije, a u to vrijeme niste imali priliku?

Ostat ću doživotno zahvalan tim golobradim klincima koji su skupili snage, hrabrosti i nešto novca da bi zakoračili izvan lokalnih okvira i snimili svoj prvi nosač zvuka. Vatra dolazi iz Virovitice, grada koji do nas nije imao bendove od kojih bismo mogli dobiti bilo kakav savjet. Sve što smo tada radili događalo se po sistemu pokušaja i pogrešaka. Nismo imali internet, pa da ukucamo u YouTube ili Google 'how to', ali imali smo ogromnu volju i želju, koje su uz talent prijeko potrebne za naš poziv.

Kada pogledate unatrag, što biste promijenili u ovih 25 godina, odnosno na što ste najponosniji?

Najponosniji sam na činjenicu da i nakon 25 godina u dečkima iz benda prepoznajem onaj isti dječački žar u svakom segmentu vezanom za naše 'obiteljsko glazbeno gospodarstvo'. S današnjim iskustvom, ranije bih se riješio vlastitog, ali i tuđih ega. To je kočnica za napredak i rad, a unosi nemir i nerazumijevanje. No jezgra je zdrava te ni za čim ne žalim.

Tijekom karijere surađivali s najvećim profesionalcima poput Denykena, koji vam je bio producent, Mauricija Ferlina i Radislava Jovanova Gonza... Koji su vam bili snovi u ranim danima Vatre? Jeste li tada uopće mogli pretpostaviti da bi vam to moglo postati životnim pozivom?

Vatra je postala životnim pozivom onog trena u kojem smo u garaži mojih roditelja održali prvu probu. Od samih smo početaka željeli i pokušavali se okružiti najboljim ljudima u svim segmentima vezanim za ono što želimo raditi. Tako je prvi album producirao Denyken, a spot za naš prvi singl 'Vrati se' zajedničkim snagama snimili su Gonzo i Mauricio Ferlin. Imali smo volju, upornost i određenu smionost da uopće pristupimo ljudima koji su u danom trenutku bili 'ispred nas'. Pokazalo se u više navrata da je baš ta doza hrabrosti donijela najbolje suradnje. Zapravo, tako je i danas - uvijek si zadajemo neke nove i teško ostvarive zadaće.

Do vašeg formiranja u Virovitici nijedan bend nije se u to vrijeme i na tom području vinuo iznad lokalnih okvira, snimio album ili postao dijelom domaće glazbene scene. Kakva je situacija sada?

Da, žao mi je da je tako. Danas u Virovitici, koliko uspijem pohvatati jer sam se odselio 1999., postoji nekolicina virtuoznih mladih glazbenika koji bi bez problema mogli na turneju s bilo kojim svjetskim bendom. Nisu okupljeni u kolektiv, bend, ali su uistinu sjajni. Imamo tu sreću da su neki od njih odlučili surađivati s nama, pa su tako Matija Kovač i Jakov Koščak, profesori gitare, uključeni u gotovo svaku probu, koncert ili snimanje Vatre.

Postoji li nešto (misao/ideja/cilj) čega se držite od početka karijere do danas?

Krilatica 'ustrajnost je poželjna' provlači se oko Vatre od početaka do dana današnjeg. Uz ustrajnost, dodao bih još prijateljstvo i zrno ludosti.

Gledajući unatrag na diskografiju i sve albume, koliko možete objektivizirati njihovu vrijednost, ne samo u komercijalnom segmentu, nego i po tome što vam predstavljaju s neke emotivne distance?

Prvi se pamte! Tako će album 'Između nas' ostati kao svojevrstan prvi glas djeteta u smislu - evo nas, tu smo, to smo mi! S druge strane, svaki od njih, a upravo snimamo 11. studijski album, ima neku pjesmu ili više njih koje su nas predstavljale sve široj i široj publici, tako da se ne bih, poput nekih autora i glazbenika, odrekao nijednog od njih.

Koliko se mijenjala i obnavljala vaša publika?

Publika se, baš kao i bend, konstantno mijenjala. Oni klinci koji su nas slušali krajem 90-ih sada imaju klince s kojima dolaze na naše koncerte, a to je ono što bend čini živim. Prirodno je to da nas je u našim mladim godinama slušala mlađa publika. Čak nam se to i spočitavalo, što mi je iz ove perspektive gotovo urnebesno smiješno jer se radi o nekoj logičnosti. Danas nam je publika prošarana, od klinaca do ljudi u najboljim godinama.

Skupljate li neke memorabilije koje vas podsjećaju na ono što ste prošli u svojoj karijeri?

Naša 'jazbina', prostorija u kojoj vježbamo, družimo se i snimamo, puna je memorabilija, ali umjesto da se zagledamo u njih, radije radimo nešto novo. Po memorabilijama ćemo kasnije prebirati.

Pripremate li se posebno za koncerte ili vam je to već postala svakodnevna rutina?

Pripreme su konstantne. Može se povući paralela sa sportašima - izostanak s treninga mogao bi u konačnici utjecati na spremnost, stoga smo uvijek u određenoj pripremi. I sada odrađujemo probe, usviravamo se, što ponaosob, što zajedno. To nam daje sigurnost da ćemo na bini biti u najboljoj formi.

Neki glazbenici ne vole izvoditi pjesme koji su im možda u počecima obilježile karijeru. Imate li vi takve pjesme, one koje ste 'prerasli'?

Sa svakim novim albumom dolazi do određenih izmjena u koncertnoj set-listi i to je normalna stvar. U suprotnom bismo uronili u monotoniju ili vozili na autopilotu, a kažu mi piloti s kojima sam imao prilike letjeti da za njih nema gore od toga. Nije nužno to da smo neke od pjesama prerasli, jednostavno se pjesmarica širi i potrebno je prilagođavati set-listu.

25 za vama, koliko pred vama? Možete li se zamisliti da nakon još 25 godina 'stonesirate' po pozornici ili to ima neki 'rok trajanja'?

Tek smo se zalaufali i ne žuri nam se. S druge strane, glazba i umjetnost su poput meda, neograničene po pitanju roka trajanja. Planovi su tu, i kratkoročni i dugoročni, pa što bude...

Što vaši klinci slušaju, doma ili autu?

Klinci su u skladu s današnjim vremenom - svašta se nudi, svašta se sluša. Od Leta 3, Vojka V, Psihomodo popa, pa do Queena, Davida Bowieja, Michaela Jacksona. Svašta ih zanima, istražuju, upijaju... Jasno smo im rekli da je ono što slušamo stvar osobnog ukusa, ali im pričamo o glazbi, objašnjavamo neke osobne stavove, što nam je u nekoj pjesmi dobro, a što u nekima možda loše.

Što je za vas recept dobrog života?

Mali krug velikih ljudi!

Osim glazbe i obitelji, koje su vaše male životne radosti? Što je ono što vam odmah popravi loš dan?

Trčanje, pecanje, šetnja kroz šumu ili beskrajnu slavonsku ravnicu, zaranjanje u plavetnilo i tišinu mora.