Drama Tita Strozzija o strastvenom odnosu jednog para napisana je pedesetih godina prošlog stoljeća. Sama tematika čini ga vječnim jer u ljubavi vrijede uvijek ista pravila.

Svi veliki tekstovi prkose prolaznosti i nadilaze sve okove vremenskih konvencija, pa tako i 'Igra u dvoje'. Strozzijev tekst djeluje suvremeno, kao da je jučer napisan, a svojom lakoćom zarazio je mene, zaveo glumce i vjerujem da će jednak dojam ostaviti i na publiku. Snaga i višeslojnost 'Igre u dvoje' plijene jednako svojim značenjem danas kao i u vrijeme kada je drama napisana. Ne problematiku koju tekst propitkuje odgovorili smo iz pozicije današnjeg vremena i otvorili dijalog koji će dodatno obogatiti strukturu i kazališnu igru. Susret dva vremena, Strozzijevog i našeg, u samoj je srži moje redateljske koncepcije. Originalni dijalog dramaturgica Dora Delbianco prilagodila je duhu našeg vremena, ali bez radikalnih osuvremenjivanja i izlaženja iz kolosijeka Strozzijeve dramaturgije. Zadržano je sve ono osnovno, a to su odnosi Sandra i Il te njihove privatne i scenske relacije, kao i cjelovita radnja komada. No ipak, imali smo potrebu utisnuti pečat našeg čitanja, afirmirati poziciju današnjeg Glumca i Glumice. Zato smo se na klasičnu interpretaciju originala nadovezali svojom, sasvim intimnom sponom, odnosno još jednim slojem u gradnji tog kompleksnog svijeta. Tako su nastale scene između Dore i Janka koje čine još jedan koncentrični krug, a na taj način krugove bismo mogli širiti u beskonačnost.

Zašto baš taj tekst i zašto Janko i Dora u glavnim ulogama? Dora jest unuka Tita Strozzija, a u predstavi igra u biti njegovu suprugu, odnosno svoju baku Elizu Gerner.

Nakon premijere filma 'Život je truba', u kojem je igrao Zlatko Vitez, razgovarali smo i pozvao me da surađujem s Histrionima. Nedugo zatim ponudila sam mu dva, tri teksta i jedan je odabrao, ali me je usput pitao jesam li slobodna i zainteresirana da režiram 'Igru u dvoje'. Tekst me oduševio još kao studenticu i, naravno, prihvatila sam. Odmah me spojio s Dorom Fišter Toš koja je već nekoliko godina bila u potrazi za producentom i redateljem. Dakle Zlatko i Dora su zapravo odabrali mene, a ja sam odabrala Janka Popovića Volarića. Puna dva mjeseca radili smo u iznimnoj atmosferi, okruženi predivnim ljudima iz Histriona na čelu sa Zlatkom Vitezom, kojem smo beskrajno zahvalni. Ipak, najveći dio tereta leži na Dori i Janku koji su napravili zaista sjajne uloge. Virtualni svijet danas kao da većinu više zaokuplja od onog stvarnog, a time čini se i ljubav kao takva gubi na svom intezintetu, snazi i ljepoti. Tekst Tita Strozzija vraća se na kazališne daske u pravo vrijeme. Vjerujem da životna snaga leži u ljubavi, a virtualni svijet može biti samo 'nebitna afera'. Virtualni prostor je svijet za sebe koji s jedne strane povezuje čovječanstvo, ali s druge strane može oduzeti energiju i vrijeme. Naravno, ako to dozvolimo i ako naše životne vrijednosti nisu postavljene na zdravim temeljima. Sve što jest počinje u našoj glavi, a ljudska osjetila virtualnost ne može ni otupiti ni potaknuti. Virtualni 'nadomjestak' za ljubav ne postoji, ali su mnogi svoju svjetovnu ljubav pronašli virtualno.

Virtualni svijet danas kao da većinu više zaokuplja od onog stvarnog, a time čini se i ljubav kao takva gubi na svom intezintetu, snazi i ljepoti. Tekst Tita Strozzija vraća se na kazališne daske u pravo vrijeme.

Vjerujem da životna snaga leži u ljubavi, a virtualni svijet može biti samo 'nebitna afera'. Virtualni prostor je svijet za sebe koji s jedne strane povezuje čovječanstvo, ali s druge strane može oduzeti energiju i vrijeme. Naravno, ako to dozvolimo i ako naše životne vrijednosti nisu postavljene na zdravim temeljima. Sve što jest počinje u našoj glavi, a ljudska osjetila virtualnost ne može ni otupiti ni potaknuti. Virtualni 'nadomjestak' za ljubav ne postoji, ali su mnogi svoju svjetovnu ljubav pronašli virtualno.

Kad se sjetite sebe u dvadesetima, što ste očekivali od ljubavi, a što danas na pragu pedesetih?

Svi se mijenjamo i rastemo, a s godinama i naša očekivanja evoluiraju. Životna iskustva nam pomažu da znamo prepoznati i osjetiti ono što nam odgovara. Da nisam u dvadesetima, tridesetima prošla sve ono što sam prošla, kako bih znala sada u četrdesetima što želim i što hoću? Zahvalna sam na svemu što mi se dogodilo i što mi se događa. Najjača sam i najranjivija osoba koju poznajem.

Ostavljate dojam žene koja je savršeno organizirana i vrlo dobro zna što želi te kod koje, kako kaže narod, sve mora biti po crti. No ono kako nas ljudi vide i ono što proživljavamo u sebi često su dvije posve različite priče. To vrijedi samo za moju profesionalnu priču.

Dakle u poslu sam upravo takva - organizirana, precizna, analitična i radoholična. Svaku prepreku ću pametno zaobići i moj cilj je uvijek jasno zacrtan i ja do njega dolazim bez iznimke. Ono što sam s godinama naučila to je da se uvijek potrudim da taj put do cilja bude što udobniji. U mojoj profesiji stvari znaju biti do te mjere nesigurne i relativne da zaista mnogo toga leži u upornosti, marljivosti i volji da dođeš do adekvatnih rezultata. Nikada ne zaboravljam da radim s ljudima, što može biti vrlo lijepo, ali i naporno. Uvijek vodim brigu o svojim suradnicima jer bez njih i moj uspjeh bi izostao. No privatno sam posve drugačija, zaigrana, znatiželjna, brbljava. S godinama sam i sve opuštenija i nisam više u stalnom grču oko nebitnih stvari.

Koji životni period pamtite kao najteži i zašto?

Nema teških životnih perioda, samo nesnalaženja u situacijama koje nam nosi život. Dosta toga je i u našoj krivoj percepciji. Kada smo mlađi pa nam se neke stvari dešavaju prvi put, na njih burno i reagiramo. Kada nam se te iste ili slične stvari dogode drugi ili treći put, a već imamo neko iskustvo, na njih nećemo reagirati isto. Neke stvari koje su mi se dogodile kao balavici danas su mi smiješne, a neke su mi i dalje teške, ali ću manje emocija ili energije uložiti u njihovo rješavanje. Kada se okrenem iza sebe, vidim puno toga lijepoga, a zahvalna nam i na lijepima i na manje lijepim stvarima jer i jedno i drugo mi je pomoglo da nađem svoj put. I mir.

Kad ste 2013. imenovani ravnateljicom Opere riječkog HNK Ivana pl. Zajca, mnogi su na našoj kulturnoj sceni digli svoj glas protiv vašeg imenovanja komentirajući kako nemate iskustva za taj položaj. Među njima bili su Šnajder, Snježana Banović, Vitomira Lončar i dr. Kako danas gledate na to razdoblje i jeste li se pokajali što ste ikad prihvatili ulogu ravnateljice?

Naprotiv, beskrajno sam sretna što sam prihvatila mjesto ravnateljice Opere u HNK Ivana pl. Zajca. Za vrijeme mog boravka u Rijeci realizirane su zaista lijepe glazbene priče. Također, i ja sam dobila priliku za režiju opere, što mi je bila velika želja, pa se tako obljetnica Glazbene tribine u Opatiji u koprodukciji s HDS-om, ITD-om i HNK Ivana pl. Zajca obilježila upravo mojom režijom opere 'Svijetleći grad' Lhotka-Kalinskog. Moja priča s opernom režijom trebala bi se nastaviti u vidu suradnje s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Zagreba.

Vaša smjena 2006. godine s mjesta intendantice INK-a, tvrdili ste, bila je političke naravi, zbog toga ste i tužili Grad Pulu. Koliko god ste se htjeli držati podalje od politike, ona je zahvaljujući vašem prezimenu, pa i vašoj želji da zaštitite lik i djelo svog djeda, nerijetko umiješala prste kad je vaša profesionalna karijera u pitanju.

U Puli nije puklo zbog mog prezimena, već zbog mog bivšeg partnera koji je bio trn u oku onima koji su tada imali ovlasti da me smijene. Ali znate, kako se kaže, kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Meni su se tada netom nakon smjene otvorila ne jedna, nego mnoga vrata i danas na tu političku smjenu gledam kao na tek jedno životno iskustvo. To iskustvo mi je donijelo u život predivne ljude iz INK-a u Puli i mogućnost da od toga teatra u vrlo kratkom periodu napravim regionalno važan kulturni centar.

Kako komentirate posljednje poteze ministrice Nine Obuljen, a mislim na dodjelu sredstava i i komentare da nastavlja politiku svog prethodnika Zlatka Hasanbegovića.

Mislim da je prerano za ozbiljne komentare i kritike. Optimist sam i nadam se svjetlijim danima za sve nas koji smo djelatnici u kulturi.

S kćeri Sarom imate odnos na kojem bi vam pozavidjele mnoge majke. Tko su osobe uz nju koje su vam danas jako bliske i čije mišljenje cijenite?

Sara je sasvim sigurno prva na toj listi... Tu je i moja obitelj te moji prijatelji. Posao kojim se bavim vuče me u svijet i društvo, no više od svega cijenim svoj mir, opuštanja u svom intimnom prostoru. Moja najbolja prijateljica Sandra udana je za mog bratića i žive u Bratislavi pa se ne viđamo često koliko bismo htjele, ali se redovito čujemo i te virtualne kave su mi jako važne.

Sara je, poput vas i Ranka, naklonjena umjetnosti, točnije slikarstvu. Crta od malih nogu, a čini se da će se o njezinom talentu još čuti.

Sara je zaista iznimno talentirana studentica četvrte godine slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Od malih nogu smo znali da će to biti njezin put i izbor. Nedavno joj je slika bila izložena u Klovićevim dvorima u okviru izložbe 'Artiparti'. Svi koji su vidjeli Sarine slike su oduševljeni. Naravno da se još traži i razvija, ali već sada se u njezinim slikama može vidjeti teatralnost te sklonost groteski i ironičnom. Njezine slike bogatog su kolorita, a djeluju pomalo borbeno, hrabro i zaista su fantastične. Jedva čekam njezinu prvu samostalnu izložbu.

Jeste li vi imali podršku svojih roditelja kao što ona ima vašu?

Naravno, uvijek i na svakom koraku. Makar je bila jedna vrlo kratka faza nervoze, nakon što sam prekinula baletnu karijeru, što ću i kako dalje. Tata se nadao da ću odabrati pravo, a mama medicinu. Međutim, ostala sam u teatru, a od trenutka kad sam upisala režiju roditelji su mi bili ogromna podrška.

Kakav odnos imate s bratom Andrejom?  Naime, u intervjuima vas ne mogu zaobići pitanja o djedu Josipu Brozu Titu, bivšem suprugu Ranku Zidariću, no o drugim osobama iz vaše obitelji rijetko progovarate.

Mlađi brat Andrej je magistrirao ekonomiju u Moskvi, danas s obitelji živi u Zagrebu i vrlo uspješan je informatički poduzetnik. Ima dvije predivne djevojčice, Luku i Zitu. Družimo se koliko nam obaveze dopuste, ali vjerna su publika na svim mojim predstavama, a njegove djevojčice su postale ozbiljne kritičarke mojih dječjih predstava. Češće se viđam sa šogoricom Mirtom, s kojom me osim obiteljskih vežu prijateljske spone.

Društvo u kojem živimo zahvaljujući društvenim mrežama upada u zamku narcisoidnosti. Neki se vole previše, neki nikad ne nauče voljeti sebe. Kakvi ste vi po tom pitanju?

Glavni, osnovni i prvi preduvjet da možeš voljeti druge je da voliš samog sebe. Ne na površan, narcisoidan način, već da prihvatiš sebe samoga sa svim manama i vrlinama. To se uči cijeli život jer čovjek se ne rađa sa sposobnošću da voli sebe samoga. Da bi mogao voljeti samoga sebe, moraš se prvo upoznati. Za to je potrebno i vrijeme i životno iskustvo. Meni je bilo potrebno puno izgubljenih, ali i dobivenih bitaka da danas mogu stati pred ogledalo i reći sama sebi - 'curo, sretna si i samo tako dalje'. Najljepša stvar koja se čovjeku može dogoditi je kad upoznaš nekoga tko je tvoje ogledalo. Da preko druge osobe osvijestiš svoje greške, ali i svoje prave vrijednosti. Kad imaš nekoga tko neće bezrezervno plaziti za tobom i zaljubljeno treptati, nego će zrelom ljubavi usmjeravati te na pravi put. To je neprocjenjivo.

Smatrate li se sretnom ženom?

Da, citirat ću George Sand: 'Postoji samo jedna sreća u životu čovjeka - da voli i da bude voljen.'

Znači, u sretnoj ste ljubavnoj vezi?

Cijeli život sam u sretnoj ljubavnoj vezi.

Kad pogledate u prošlost, postoji li nešto za čim najviše žalite, a na koju ste svoju odluku dosad najponosniji?

U životu žale samo oni koji ne razumiju suštinu života i oni koji nešto traže, a ne znaju što traže. Žaliti za nečim što je prošlo nema smisla jer je prošlo, a prošlost ne možeš promijeniti. Na budućnost također ne možemo utjecati jer ne znamo što nas čeka, ali zato možemo utjecati na svoj život danas. Meni je život inspiracija. Najponosnija sam na Saru i sve što ona napravi. Naprosto, ništa mi u životu ne pričinja veće zadovoljstvo od kćeri i njezinog uspjeha. Sara je cura koju naprosto moraš voljeti, a vole je svi koji ju poznaju i moji prijatelji su i njezini prijatelji. Naravno, došli smo u tu fazu da ja nju danas trebam više nego ona mene. Što vam je u životu najviše podizalo samopouzdanje? Ljubav i samo ljubav. Je li vam ikad nedostajalo hrabrosti? Meni hrabrosti zaista ne nedostaje - s tim nemam problem, ali zato imam problem s ljudima koji su kukavice.