Karizmatična i posebna, Senka Bulić osvaja svojom elokvencijom, vječnom intrigantnošću i ljubavi prema umjetnosti. Nesuđena kiparica s 'almodovarskim ludilom' na sceni i privatno je - sve. Ženstvena, tajanstvena, moćna, snažna, glasna, izravna, prisutna, vulkanska, umjetnica kakvu treba sačuvati. Ona se čuva izlascima u kakav dobar restoran, čitanjem, posjećivanjem izložbi, vremenom provedenim sa životnim partnerom Damirom Josipovićem.

Kako je izgledao proces rada na novoj predstavi u eri covida? Koliko je ovo tegobno i neizvjesno vrijeme utjecalo na vaš rad na ovakvom tekstu?

Jako teško, s puno želje da se sve završi bez većih problema za ekipu. Kazališni rad je intenzivan, traži blizak kontakt, a ovo je vrijeme velikog opreza, suzdržanosti. Sve to utječe na ritam rada. Teško je planirati, to je rad uz stalan strah da se sve može prekinuti. A nama su za stvaranje potrebni kontinuitet, slobodniji uvjeti. Tekst 'Eduard Drugi' tražio je veliku koncentraciju, predanost. Ipak smo se izborili.

S kakvim se problemima suočavate s obzirom na nove okolnosti u kojima je otežano organizirati izvedbe?

Taj dio najteže nam pada. Imamo online radioničke programe i to nam je važno radi kontakta s mogućom novom publikom jer pretežno radimo sa srednjoškolcima. Fale nam izvedbe pred više ljudi, punija gledališta. Nama na nezavisnoj sceni to je dodatno smanjilo broj igranja jer uz ograničen broj ljudi ne možemo osigurati financiranje projekata. Zakinuti su i umjetnici i publika. Možda bi se netko zbog pandemijskih okolnost orijentirao na manje forme, lakše izvedive projekte i financijski i organizacijski, ali ja sam usprkos vremenu htjela veliki projekt. To je teži model funkcioniranja, ali se ipak treba upustiti u rizičnije pothvate.

Postoji li nešto posebno u ovoj izvedbi što vam je bilo važno u radu s glumcima?

Radila sam s nekim novim ljudima, divnom Ines Tričković, jazz pjevačicom, Dušanom Gojićem, Lovrom Ivankovićem, Markom Braićem. Sretna sam što sam ponovo radila s Marinkom Lešom. A Jure Radnić i Paško Vukasović već su mi kao dio mog zamišljenog ansambla. I šećer na kraju - prekrasna, talentirana Eva Zlovolić.

S kojom biste rečenicom htjeli da publika ode nakon predstave, što je ono o čemu želite da govore nakon nje?

Bila bih sretna da je preporuče. Nemamo velike marketinške mogućnosti pa računamo na usmenu predaju.

Kakvi su planovi za buduće izvedbe?

Već smo najavili izvedbe za siječanj, igramo 17. i 18. siječnja u Kulturnom centru Travno. Čini nam se da su reakcije publike na prve dvije izvedbe bile izvrsne, imamo puno upita o predstavi. Nadamo se da počinje svoj život za različitu publiku u Hrvatskoj i dalje.

Što su trenutno najveći izazovi za kazališta diljem Hrvatske?

Kazališta se svugdje bore s organizacijom rada u pandemijskim okolnostima, u kojima pokušavaju sačuvati program, radna mjesta, uvjete za izvedbe. Imali smo sreću što nam je samo u jednom periodu bio onemogućen rad. Nakon izlaska iz prvog lockdowna kazališta rade u uvjetima u kojima je to moguće s obzirom na mjere i uspijeva se producirati. Još je rano za zaključke o svim posljedicama pandemije, ali će odnos s publikom biti ključan za zadržavanje one postojeće i pridobivanje nove. Ne znamo još koliko će čitava ova situacija dugoročno utjecati na naviku odlazaka ljudi na kulturne događaje, koliko će nesigurnost i financijske prilike utjecati na izbore ljudi.

Kazalište Hotel Bulić prepoznatljivo je po odvažnoj estetici i bavljenju klasicima na drugačiji način. Napravili ste iskorak kakav nitko nije napravio u kazališnoj kulturi Hrvatske. Što nezavisna kazališta mogu naučiti od Kazališta Hotel Bulić?

Svi mi na nezavisnoj sceni izmjenjujemo iskustva, svatko ima neke strategije preživljavanja, bez obzira što imamo često različite publike i bavimo se različitim estetikama. Pokušavala sam čitavo vrijeme kroz Kazalište Hotel Bulić raditi na novim, manje izvođenim tekstovima. Mislila sam da je važno igrati Elfriede Jelinek, Heinera Müllera, Mirka Božića, Copija, Ibsena, Marlowea, koji nije postavljan u Hrvatskoj. To je važan repertoar, u nas zanemaren, zato sam to stavila u središte svog rada…

U kojem ste vremenu bili zadovoljniji, koje vas je činilo sretnijim kao umjetnicu? Jesu li to prošla vremena, prve uloge ili je to današnjica – sa svim svojim dostignućima, tehnologijom, užurbanošću?

Svaki projekt u koji ulazim čini mi se kao prvi, ne osjećam zamor ni nakon toliko godina. Nisam pretjerano nostalgična. Mogu se prisjetiti nekih izvrsnih faza, perioda koje sam smatrala vrhuncima kazališnog života, primjerice vrijeme splitskog kazališta, kad sam tek počinjala karijeru. Čini mi se da takav odnos prema kazalištu, atmosferu, želim postići kad god radim, bilo da režiram, bilo da sam u poziciji producentice. Bez velike posvećenosti nema dobrog kazališta.

Odlaze li djeca i mladi dovoljno u kazalište? Što odlazak u kazalište znači za njihov razvoj i mislite li da bi se u sklopu nastave trebali uvesti češći odlasci u kazalište?

Sad je to bilo puno rjeđe. Organizirani odlasci škola u kazalište bili su prekinuti zbog pandemije i bilo bi jako važno da se to što prije omogući, da se ne dogodi da djeca ostaju zakinuta za iskustva koja su jako bitna i formativna. Kroz rad s djecom na radioničkim programima osjećam koliko im je važno ponuditi kreativne sadržaje, estetska iskustva koja će ih možda odrediti i kao buduće umjetnike.

Kako izgleda vaše slobodno vrijeme, kad nađete vremena za sebe?

Imam jako malo slobodnog vremena. Volim se naspavati. Ovisnica sam o serijama. Brzo nađem nove poslove. Nisam tip koji čezne za dugotrajnim odmorom. Meni su dovoljne kraće faze predaha.

Postoje li neki filmovi, knjige ili glazbenici kojima se volite vraćati i koji vas uvijek inspiriraju?

Glazbenici iz razdoblja mog odrastanja, koji su me bitno odredili. Dijete sam punka pa se uvijek vraćam njima. Sjetim se često iskustva na jednom od zadnjih koncerata Patti Smith, njene jednostavnosti, lakoće, slobode čak i u toj dobi.

Kada se osvrnete na svoj bogat poslovni i profesionalni dio života, na što ste najviše ponosni?

Ponosna sam na činjenicu da sam u otežanim uvjetima ipak uspjela raditi većinu stvari koje sam htjela. Odabir nije donio neku financijsku sigurnost, ali sam očito jedino ovako mogla opstati, premda sam često bila na rubu odustajanja.

A ako govorimo o privatnom životu?

Imam krug ljudi koji su mi skoro cijeli život u blizini, moji prijatelji su mi dragocjeni. Zbog toga se smatram sretnicom. Zbog njih sam lakše podnosila mnoge druge pogrešne odluke.

Je li ljubavna kombinacija glumica-glazbenik dobitna kombinacija? Sudaraju li se umjetničke sujete?

Surađivali smo na predstavi 'Dream of life', uvijek razgovaram s njim o svojim projektima. Različite perspektive znaju biti vrlo korisne. Jako se dobro razumijemo.