U Veloj Luci na Korčuli, 7. prosinca 1947. godine rođen je Oliver Dragojević, u obitelji Kate i Marka Dragojevića. Njegova obitelj nosila je nadimak Koža, jer je njegov pradjed derao kože.

Ime je navodno dobio po Oliveru Twistu, glavnom liku istoimenog romana Charlesa Dickensa, a on je svojedobno ispričao i zanimljivu priču oko dobijanja imena.

‘Moja mama je poznavala ljude koji su se bavili čitanjem i pisanjem, pa ih je pitala za savjet. Za pokojnog brata su rekli da se zove Aljoša. Rekli su – neka se zove Aljoša i to je za Istok i ako ostanu Rusi, a u slučaju da dođe do sr**nja, daj drugom sinu zapadno ime, pa sam ja dobio – Oliver. Tako smo dobijali imena u doba Hladnog rata.’

O svom odrastanju, uz godinu dana starijeg brata Aljošu, ispričao je i Zlatku Gallu u knjizi ‘Južnjačka utjeha’: ‘Bilo je gadno vrime. Malo pinez, malo spize. Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtim američko maslo, zvali smo ga ‘John Wayne maslo’, pa mliko u prahu. Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću biti kad narasten, govorija san - mesar. Zna san jednog sina od mesara i u nj’ se svaki dan jilo meso.’

U obitelji Dragojević, glazba je bila sastavni dio njihova života, pa je otac Marko svom, tada petogodišnjem sinu, kupio usnu harmoniku, da bi pet godina kasnije, na kredit, kupio mu i gitaru.

‘Imao sam tek nekoliko godina kad sam dobio prvu usnu harmoniku od oca. Moj stari ju je svirao i onda mi ju je jednom prilikom odlučio pokloniti jer sam uvijek pokazivao interes. Puhao sam u to danima, to je bilo dobro. Imao sam i gitaru, kupili su mi gitaru, pa sam s njom odlazio na nekakva obiteljska druženja, a kasnije i s prijateljima. Uvijek sam morao nešto svirati, uvijek su mi svi govorili, aj’ sad ti nešto sviraj i pjevaj. Ali to mi je bilo OK’, izjavio je svojedobno za Story ‘morski vuk’.

Upravo je s bratom Aljošom u duetu prvi put nastupio davne 1957. godine na Radio Splitu, gdje su na radijskom natjecanju nastupili s pjesmom ‘Diana’. Četiri godine kasnije, na dječjem festivalu Djeca pjevaju, izveo je pjesmu ‘Baloni’ i upravo je tom izvedbom oduševio Zdenka Runjića. Iako se tada nisu upoznali, nekoliko godina kasnije, upravo su Oliver i Runjić zajedno bili dobitna kombinacija.

S bendom Batali debitirao je 1967. godine na Splitskom festivalu s pjesmom Zdenka Runjića ‘Picaferaj’, koja je prošla nezamijećeno, stoga je Oliver nakon toga krenuo svirati po klubovima u inozemstvu.

Pune četiri i pol godine svirao je od Europe do Meksika, potom se vratio kući vidno mršaviji i hrapavog glasa od puno pjevanja i neprospavanih noći. Godinu dana proveo je u Dubrovačkim trubadurima, da bi se na kraju ponovno vratio u Batale.

Upravo je u Dubrovniku upoznao svoju suprugu Vesnu, koja je radila u tamošnjoj bolnici. Iako je u to vrijeme imao djevojku, Vesna mu se izrazito svidjela.

‘Upoznali smo se 13. svibnja 1973. godine. Negdje sam sam sebi rekao kako je dosta samoće, dosta je mladenačkog ludovanja i onda sam je upoznao kad mi je bilo 26 godina, a njoj 19. Upoznao sam je na Stradunu, prošla je pokraj mene, imala je crno-crvenu kosu, dugu i valovitu. I samo je prošla. Okrenuo sam se, a i ona se okrenula u isto vrijeme. Onda sam se preko nekih ljudi raspitivao tko je ona. Postojalo je sastajalište u Gradskoj kavani, tamo sam ispitivao ljude tko je poznaje, tko je ona i kako se zove. Sve su mi objasnili i preko jednog od njih smo dogovorili sastanak. Našli smo se upravo tamo u Gradskoj kavani jednoga jutra. Je li to bio spoj, je li to bila kava, ne znam što je bilo. I tako smo tamo sjeli i dogovorili se da se vidimo i to popodne. Bili smo u jednom parku, od glavne pošte gore prema Boninovu i tamo smo sjedili možda sat-dva... Tu smo se nekako dogovorili za vezu. Nije bilo predbračnog ugovora, nije bilo ničega’, otkrio je u jednom od mnogobrojnih intervjua Oliver.

‘Kada me pozvao na svoj koncert, bilo mi je neugodno da me netko ne vidi s glazbenikom, pa sam se skrivala u garderobi’, ispričala je jednom Vesna Dragojević, koja je zbog Olivera ipak svakog vikenda putovala u Split.

Vjenčali su se 1974. godine, a iste je godine dobio pjesmu Zdenka Runjića ‘Ča će mi Copacabana’. Od tada je sve počelo, a njihov poslovni odnos uskoro je prerastao u nešto više. Toliko su bili povezani, da su u jednom trenutku živjeli čak i u istoj zgradi, a to je trajalo sve do Zdenkove smrti, iako više nisu poslovno surađivali.

Inspiracije za pjesme nalazili su posvuda, pa čak i u bolnici. Zanimljiva je priča kako je jedna od ljepših balada, ona ‘Ključ života’, nastala dok je Runjićeva supruga Vedrana rađala kćer Ivanu, a Oliverova žena blizance Davora i Damira. ‘Bili smo karakterno potpuno različiti, ali smo bili istomišljenici kad je glazba bila u pitanju’, rekao je nakon smrti Zdenka Runjića.

Sa suprugom Vesnom i trojicom sinova, 1978. godine, živjelo ih je 11 u stanu. Nakon toga dobili su od Općine stan, gdje su preselili. ‘Vesna je uvijek znala s nama, s četiri muškarca u kući, vješta je ona. Mogu reći da je ona glavna u kući, ali i da svatko ima neki svoj prostor. Nitko nikoga nije zlostavljao, držali smo se zajedno, ali je svatko imao svoju slobodu.’

Ipak, Vesna nikada nije krila koliko zapravo ne želi da on započne glazbenu karijeru. I Oliver je sam znao govoriti koliko joj je smetalo što mu je posao bio vezan uz noć, alkohol i druženja do jutra.

‘Zato se ja nisam radovala Oliverovoj prvoj pobjedi na Splitskom festivalu i zato sam dugo bila protiv toga da se bavi pjevanjem. Bojala sam se da se ne promjeni. Zavoljela sam ga zato što je bio duhovit, srdačan, jednostavan, drag i iznad svega, u pravom smislu riječi, dobar. Da nije ostao takav, ne bismo bili zajedno.’

Usprkos slavi koju je stekao, nastavio je živjeti skromno, daleko od glamura i od očiju javnosti, a ljeta su uvijek bila vezana za njegovu voljenu Vela Luku. Najveća radost bila mu je upravo obitelj – supruga Vesna, sinovi Dino, Damir i Davor, njihove supruge, ali i unuci kojima se posebno veselio.

‘Nikad se nisam trudio biti neki savršen muž, super otac ili dida. Uvijek nastojim biti iskren u svemu što radim. Kad mi nešto ne paše, to se na meni odmah vidi. Ne znam glumiti, u tome sam jako loš. To je moj način života, u njemu je važna iskrena emocija. Ako mi negdje nije dobro, neću to zatajiti, a ako mi je stvarno lipo, onda ću posljednji počistiti šankove i stolove’, rekao je za Večernji list.

U tom istom intervjuu, na pitanje ima li za čime žaliti u karijeri, rekao je sasvim jednostavno: ‘Sve je prošlo mirno i lipo, no definitivno još nije kraj. Ostvarilo se puno toga što sam zamislio, moglo je biti i gore. A ljudi nemaju što reći protiv mene, jer ja sam taj koji pjevam, malo tko sluša što govorim.’

Oliverove pjesme obilježile su mnoge živote. Pjevao je u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyu, dobijao mnoge nagrade, no slava mu nije nikada udarila u glavu. Ljudi su se uz njegove pjesme zaljubljivali, rastajali, tugovali, ali i veselili, a tako će biti i dalje, jer uspomena na njega teško da će izblijediti.