Novi 'zabavni' serijal Miroslava Škore, 'Pjevaj moju pjesmu' idealan je medijski pokrovitelj neke od nacionalnih kampanja prevencije kardiovaskularnih bolesti. Pred tom bi se mješavinom amaterskih pjevačkih natjecanja i voditeljskih šala uzgojenih na mentalitetu seoskih birtija - sav živalj trebao razbježati što dalje od televizora, izaći na svjež zrak i posvetiti se fizičkim aktivnostima
Svaki put kada Miroslav Škoro dobije novu emisiju na televiziji, pomislim kako je to izvrsno za zdravlje nacije. Nacija nam je, naime, veoma sklona tratiti dane i noći pred televizorom (čak sam i ja sama u tome zadrti nacionalist) što onda uzrokuje liječničke simpozije s kojih nam poručuju da se pretvaramo u nakupine masti veličine nuklearnih podmornica i da ćemo svi krepat od dijabetesa tipa 2 do četrdesete ako ne dignemo dupe s kauča. Pa mi se onda Škoro čini kao narodni heroj. Tako je urnebesan, zabavan i pametan da bi pred njegovom pojavom na ekranu svi živi trebali naglo pobjeć kroz prozor na svjež zrak, a udruge za borbu protiv kardiovaskularnih bolesti trebale bi mu dodijeliti orden Hrabroga Srca S Tri Ukrasne Premosnice.
To se, međutim, ne događa. Ukus publike (a bogami i televizijskih producenata) takav je da ćemo svi pokrepat od užasa i prije nego što nas dostignu dijabetesi, infarkti i ine kuge modernog doba, a Škoro u takvome ozračju ne dobiva ordenje zdravstveno-karitativnih udruga, nego sve jednu zabavnu emisiju za drugom. Najnovija, 'Pjevaj moju pjesmu', emitira se sada već drugu nedjelju, u terminu Uvodićeve 'Lijepom našom' i to joj je zasad jedini pozitivan učinak. U svemu drugome djeluje tek kao mješavina serijala 'Zvijezde pjevaju', 'Ne zaboravi stihove', 'Muzičkog tobogana' i crijevne viroze. Pri čemu je ovo zadnje posebno izraženo u trenucima kada se glavni junak počne praviti duhovit.
Koncept emisije jednostavan je i ne prepametan. Dovučeš četvero-petero stanovnika nekog hrvatskog grada u studio, pa onda oni pjevaju: a) jednu pjesmu koja potječe iz njihova grada (što, barem u ovoj emisiji, jedva da je imalo veze s istinom, jer su natjecatelji iz Hvara, primjerice, pjevali 'Vino i gitare' zato što je otac Gabi Novak rođen u Hvaru), b) jednu od tri pjesme koje Nikša Bratoš odabere po sistemu eci-peci-pec i onda je uništi silovateljskim aranžmanom u potpuno drugom stilu nego što se pjevala u izvorniku, c) tekst jedne Škorine pjesme i jedne pjesme glazbenog gosta u toj emisiji (ovoga tjedna Boris Novković, poznatiji kao Tamara), ali na melodiju neke sasvim pedesete pjesme (ovoga tjedna 'I Just Called To Say I Love You' Stevieja Wondera, u čiju je čast onda Bratoš vrlo dovitljivo deset minuta nosio sunčane naočale na nosu) i d) po jednu pjesmu glazbenog gosta. I onda jedan grad pobijedi, pa svi kliču od radosti. Na kraju - avaj! - Škoro pjeva svoju pjesmu.
I sad, čovjek bi još i razumio odakle potreba za snimanjem takve emisije. Raja voli kada se pjeva pred kamerama, još više voli kada to čine obični ljudi koji će pritom
falšati i od sebe raditi budale, a nije im mrsko ni kada pritom mogu navijati za svoje sugrađane, susjede iz mjesta u kojem su prije deset godina iznajmili apartman ili smjerne momke iz poljoprivrednih obitelji koji 365 dana u godini težački ruju po zemlji, ali se onda na jedan dan preobražavaju u TV zvijezde. Vole se i prisjetiti isluženih pjevačkih asova koji nemaju pametnija posla nego dolaziti u takve emisije pa gostovati u žiriju uz Zoricu Kondžu i Sinišu Škaricu, jer narod koji nedjeljom popodne pred televerzumom radi na razaranju vlastitog kardiovaskularnog sustava često se pita: 'Tko zna što je sada s onim malim koji je pjevao… znaš onu stvar… nanananana?' Sve bi to, dakle, bilo razumljivo i čovjek bi shvatio zašto se čak i na javnoj televiziji snima takav treš. Vremena su teška, nema se para i gledanost je važnija od kvalitete, pa se snima ono što raja voli.
No kada krenu Škorine trejdmarkirane doskočice s kakvima bi garant bio gazda u svakoj seoskoj alkoholičarskoj birtijetini, naglo mi proradi gastritis. Malo mi se zamanta i kada počnu prilozi u kojima se pripadnici pojedinih natjecateljskim timova predstavljaju dirljivim ljubavnim pričama ('Ja i moja žena smo kao Romeo i Julija.') i obiteljskim imovinskim sporovima ('Ćaća mi oće uzet ovaj brod na kojem radim.'), a tek kada vidim atmosferu u studiju, umjetno nabrijanu reflektorima koji podsjećaju na podivljali sigurnosni sustav u Alkatrazu – svega mi je dosta. I zato ću sljedeće nedjelje poslušati savjete onih dosadnih liječničkih simpozija o 'bolestima današnjice', a to savjetujem i svim drugim pretplatnicima HTV-a. Izađite radije u šetnju. Čak i ako završite u onoj seoskoj alkoholičarskoj birtijetini u koje Škoro i njegove dosjetke po stilu zapravo i pripadaju, bit će to mnogo manje pogubno za vaše zdravlje nego gledanje 'Pjevanja moje pjesme'. Ako ništa drugo, barem ćete se zabaviti.