Nakon toga, baš kao i svim prethodnim pobjednicima RTL-ova serijala, bilo bi mu bolje da zaboravi na sve slatkorječive ispraznosti žirija i kratkotrajno oduševljenje publike i, ako baš želi pjevačku karijeru, pokuša to ostvariti nekim drugim putem. Jer nakon dosadašnje dvije sezone, svima je već jasno da glavne zvijezde HTZ-a nisu raspjevana djeca. Ona su tu samo zato da bi dodala malo šarma i sadržaja uz sponzorsku mužnju love i šepurenje alfa-predvodnika bezobraznog žirija.

Triput hura za Hrvatsku – pronašla je ZVIJEZDU! Sad nam je jamačno svima pao kamen sa srca. Mlađahni Goran Kos natpjevao je konkurenciju u spektakularnom RTL-ovu serijalu za djecu i mladež i sada smo godinu dana mirni, sve dok nas ponovno ne spopadnu s novim izdanjem toga, kao što rekoše natjecatelji i članovi žirija, nezaboravnog iskustva i velike odskočne daske. Svaki me put preplavi golem val sažaljenja i tuge kada to čujem.

Daleko od toga da imam nešto protiv tinejdžerskog pjevačkog natjecanja i turbo limach publike koja ih obožava ter petkom vrišti u znak podrške u gledalištu. Mislim, takve mi se emisije gledaju jednako kao što mi se gleda susjedina videokaseta s poroda, ali nemam ništa protiv. Neka djeca pjevaju i neka se djeca vesele, bolje nego da se mlate po birtijama. Ono što me, međutim, u tom serijalu rastužuje, a ponovilo se i ove, kao i svih prošlih godina, jest to što se tim klincima koji nastupaju pune glave snovima o tkoznakakvom uspjehu i zvjezdanom statusu koji će uslijediti nakon pobjede.

A pokušajte u sjećanje prizvati prethodne pobjednike. Kim Verson? Jeste li u posljednjih godinu dana čuli išta o njoj što biste zapamtili duže od dva dana? Bojan Jambrošić? Osim što je javnost bila siiiiiilno zainteresirana je li, kako je i koliko smršavio te osim što se pojavio kao zaštitno lice kampanje za zaštitu životinja – kakvu je karijeru ostvario? U oba slučaja odgovor je – nikakvu vrijednu spomena. I zato mi je uvijek tužno kada žiri, voditelji i cijela ekipa koja stoji iza HTZ-a tu djecu tako žestoko nabrijava na svijetlu budućnost. Jer, budimo realni – HTZ je ipak tek suvremena verzija 'Muzičkog tobogana' (samo lošija).

Postoji zbog zabave publike, preseravanja žirija i ubiranja para od glasačkih telefona/sponzora. Raspjevani klinci tu su samo zato što bi bilo prilično neprimjereno samo se okupiti u studiju i gledateljstvu se obratiti s molbom: 'Ajde nas sada malo zovite da zaradimo pare'. Nikome doista nije stalo do njihove buduće karijere.

Dobro, malo pretjerujem. Pjevačka natjecanja sama po sebi mogu biti superzabavna. U slučaju HTZ-a to uglavnom prestaju biti onoga trenutka kada završe audicije pa se cijela priča preseli u veliki i tobože glamurozan studio, a redikuli koje je netko vrlo neobjektivan uvjerio da mogu nastupati u javnosti otpadnu iz daljnje priče. Bilo bi to možda i dalje zabavno da svaki put ne traje tri gladne godine, da djeca ne pjevaju dva, tri, četiri ili koliko već puta i da žiri + voditelji ne rastežu priču do besvijesti, kao da doista imaju što važno i zanimljivo reći javnosti, a ne samo izvaljivati prastare viceve i međusobno se prepucavati.

Tako je bilo i u sinoćnjem finalu HTZ-a. Do trenutka kada su Goran i Marcela konačno otpjevali sve pjesme iz zadanog programa, svakome je normalnom već bilo dosta i glazbe i života. Da, da, lijepo su pjevali – premda zapravo nimalo spektakularno i ustvari mnogo lošije nego neki pobjednici prošlih sezona – ali, brate mili, zar to doista mora biti triput? No ispunjavanje minutaže opetovanim pjevačkim nastupima još bi bilo i nekako podnošljivo da baš svaki put nakon nastupa nismo morali slušati članove žirija kako više ne znaju što bi drugo rekli osim predviđam ti sjajnu karijeru ili jesi li ti malo nervozan. Ono što je pak cijelu priču učinilo sasvim nepodnošljivom bilo je stalno ubacivanje voditelja, čiji je glumljeni entuzijazam, ozbiljno vjerujem, jedna od glavnih prepreka u nacionalnom programu borbe protiv droge jer čovjek djeluje kao da je permanentno na speedu.

Moram izdvojiti još jedan iritantan moment, koji je, nažalost, postao zaštitni znak svakog pjevačkog ili nekakvog drugog talent natjecanja dijem svijeta: odugovlačenje s proglašenjem pobjednika. Od 'Plesa sa zvijezdama' preko 'Supertalenta' pa sve do HTZ-a nema nijednoga u kojem se ne pojavljuje stanka od minutu i pol ili koliko već sekundi vječnosti, tijekom koje se voditelji maloumno smješkaju u kameru, a gledatelji bi valjda trebali prerezati žile od napetosti. Svaki put kada se to odvije pred kamerama, ponovno shvatim da nas smatraju totalnim budalama čijim je emocijama lakše manipulirati nego onima malo naprednijih i bolje obučenih čimpanza.

Dodaj još malo srcedrapateljnih izjava iz žirija o tome kako im je sudjelovanje u showu bilo jedno prekrasno iskustvo (to prekrasno iskustvo očito je slogan koji upravo

zbog takvih emisija gubi svoje pravo značenje i postaje zaštitni znak ispraznosti koja boravi iza šljokičastih kulisa), dodaj i još malo alfa-dog bahaćenja Tonija Cetinskog, koji si je u finalu uzeo pravo ocjenjivati koje su ženske članice žirija tijekom svih sezona HTZ-a bile bolje, a koje lošije (uvijek se čudim tom bespogovornom statusu Velikog vrača koji Toni ima u tom showu, iako ondje, kao i svi članovi žirija u svim serijalima koji se oslanjaju na gledateljske glasove, sjedi tek kao ukras) – i eto ti finala HTZ-a. Jedino poboljšanje od prošle godine bilo je to što ovaj put nije bilo epileptički trzajućih plesača na pozornici.

No Goranu Kosu želim sreću. Nadam se da će mu netko pametniji ubrzo objasniti kako je cijela priča s HTZ-om većim dijelom beznačajna za buduću mu karijeru te da bi mu bilo puno bolje da ne polaže prevelike nade u odjek svoje pobjede u velikom hangaru na kraju grada. Možda mu sve to doista i jest bilo jedno prekrasno iskustvo, ali sa stvarnim životom i planovima za budućnost ima jednako toliko veze koliko i sudjelovanje u školskoj dramskoj grupi ima utjecaja na glumačku karijeru. Može pomoći, ali najčešće se svede tek na zabavnu priču iz mladosti koju ćeš jednoga dana, kao autolimar u mirovini, prepričavati unucima.