Nakon senzacionalnog uspjeha Sumrak sage i dugogodišnjeg etiketiranja Roberta Pattinsona kao Edwarda Cullena, holivudski ljepotan zaraznog osmijeha postao je ozbiljan glumac u ozbiljnim filmovima, a njegov najnoviji je brutalni krimić Paklena noć u režiji braće Safdie (Benny i Josh) koji 12. listopada stiže u domaća kina. Na lanjskom Cannesu prikazan je u konkurenciji za Zlatnu palmu, a kritičari su Pattinsonovom novom ulogom ostali bez teksta te su smatrali da mora osvojiti nagradu za najboljeg glumca.

Pattinson je za ulogu Connieja koji kreće u opasnu avanturu kako bi spasio posrnulog brata, ovog puta drastično promijenio izgled – nova raščupana frizura, lagana neuredna bradica  - tako da sliči na Roberta de Nira u mlađim danima. Stoga ne čudi da je taj eksplozivan i adrenalinom nabijen film u Cannesu doživio petominutne stajaće ovacije, kao ni da se Robertu Pattinsonu sve više smiješi nominacija za Oscar.

Ovo baš nije tvoja tipična uloga. Što te privuklo tom, ne baš simpatičnom, liku?

Takvi me likovi uvijek privuku, ovo nije iznimka. Uistinu mi mnogo scenarija prođe kroz ruke, i često se u njima od publike pokušava iskamčiti empatija prema određenom liku. To mi je užasno dosadno. No kada naiđete na scenarij i shvatite da scenarist uopće ne pokušava pobuditi empatiju u publici, nego prepušta glumcu da svojom interpretacijom antipatični lik pretvori u nekoga koga želite slijediti i za koga ćete navijati. To mi je izazov i to me privlači.

Jesi li nakon snimanja nastavio prebivati u koži tako napornog lika?

Radni dani snimanja bi bili tako dugi da ni za što drugo nisam imao vremena. Tada sam živio u podrumu, pa bih odspavao šest sati i vratio se na set. Budući da ni s kim nisam razgovarao, ne znam jesam li ostajao u ulozi.

Živio si u stanu u kojem ste snimali?

Ne, živio sam u jednom podrumskom stanu u Harlemu.

Jesu li se susjedi pitali što Pattinson radi u Harlemu?

Nisu, mislili su da neki čudak živi u podrumu. Vraćao bih se kući u šest ujutro, navukao kapuljaču i samo uletio u stan. Tako me nisu ni vidjeli da izlazim, a svjetla uopće nisam palio.

Bi li bio dobar pljačkaš banke?

Nema šanse. Nisam uopće bio svjestan kulture pljačkanja banaka, primjerice velike pljačke banaka više nisu u modi. Ali postoje sitne pljačke, što nisam imao pojma, u kojima dođete u banku, zatražite novac i viknete: „Ovo je pljačka, dajte mi odmah novac!“ Većina je banaka osigurana. Vjerojatno vam ovo ne bih trebao govoriti (smijeh). I dat će vam 6000-7000 američkih dolara. I možete jednostavno išetati s novcem. Čak ni zatvorska kazna nije visoka. Oko tri godine. Klinci pljačkaju stotine banaka, baš kao što je prikazano u filmu. To je ludnica jer oni nemaju ni oružje, samo ceduljicu na kojoj piše što traže.

U ovom filmu više nemaš imidž zavodnika. Je li te i to privuklo filmu?

Ne znam stvarno. Što sam stariji, to mi je teže izgledati poput ljepotana, pa je bolje da možda odem u neku drugu krajnost. Nakon toga vas više nitko ne prosuđuje. Jako je naporno kad glumite nekoga za kime svi uzdišu. Privlačnost je subjektivna pa nastojim izbjegavati takve situacije.

Kako si se osjećao u Cannesu? Film je ispraćen ovacijama i ljudi su fantastično reagirali na film. Kakav je bio doživljaj dok si stajao ondje?

Obožavam Cannes. Vrlo mi je važno da filmovi u kojima glumim budu prikazani ondje. Takve filmove želim snimati. To je nevjerojatan osjećaj. Jer reagirali su fantastično na film čije je snimanje bilo tako čudno i dugo. Priključio sam se projektu jer sam vidio jednu fotografiju iz posljednjeg filma braće Safdie. Poslao sam im e-mail i napisao da želim surađivati s njima. Tada nisam poznavao ni njih ni njihove filmove, a ni scenarij tada nije bio napisan. I cijeli taj put, od te jedne fotografije do Cannesa – ludilo. Trebao bih biti profesionalni vidovnjak (smijeh).

U ovom je filmu glazba vrlo važna. Sviraš li i dalje?  

Da, obožavam ovaj soundtrack. Nevjerojatan je. Kada sam prvi put čuo pjesmu Iggyja Popa s kraja filma, pomislio sam: 'Vau, kakav poklon!' Da, još uvijek ponekad sviram.

Uvijek si bio skroman oko svoje svirke. Jesi li napredovao?

Ne, mislim da sam se pogoršao. Ali ipak ne odustajem od sviranja (smijeh). Čudno je to, ako ne svirate jer morate, teško je ovladati time. Prije sam više svirao jer sam imao nastupe. No kada ih nema kao sada, sve se promijeni. Ja nisam tip koji može sjediti u sobi i pisati pjesme. Nisam baš emo.

Opsjedaju li te još uvijek obožavatelji Sumraka ili su napokon odrasli?

Ponekad da. Vodim vrlo čudan život. Osobito zato jer se često skrivam. Toga sam se najviše bojao kada sam snimao ovaj film. Zadnji film koji sam snimio u New Yorku je bio Hvala ti za ljubav. Tada je bilo ludo, okružila bi nas gomila ljudi, i paparazzi koji me uvijek slijede u stopu kada sam u New Yorku. Želio sam snimati film s braćom Safdie, a oni vole snimati na ulicama i njeguju taj gerilski stil snimanja. A ako bi me gomila paparazzija slijedila, to bi bilo nemoguće. I zato smo pomoću šminke i kostima na neki način film snimili kriomice. To je bilo zabavno. I što je najvažnije, uspjeli smo. Nitko nije znao da snimamo film.

Sjećam se da sam te vidjela zarobljenog na ulicama New Yorka. Bilo mi te žao. Nedostaje li ti nešto iz tih ekstremnih dana?

Ne baš. To je bilo uistinu nevjerojatno iskustvo, koliko god mi se tada činilo čudnim. Sjećam se da kada smo snimali Hvala ti za ljubav, snimao sam scenu s djevojčicom koja mi je glumila sestru u Central Parku, a oko 3500 ljudi nas je okružilo i promatralo. To je bila samo kratka scena razgovora. Situacija je bila poprilično čudna. Nakon što smo snimili Sagu, usred ničega, u Australiji, kamo god bih otišao, ljudi su se ponašali kao da sam rock zvijezda. Rijetko tko iskusi tako nešto u životu.

Paklena noć stiže u hrvatska kina 12. listopada!