Prije nekoliko mjeseci pitali smo se hoće li srca hrvatskih sapuničaroljuba brže zagrijati Sulejman Veličanstveni ili druga sezona prošlogodišnje turske miljenice, sirote djevojke Fatmagul. Sada više nema nikakve sumnje - Sulejman je pokorio Hrvatsku onako kako prije nekoliko stotinjaka godina nije uspio. Što ne ide silom - ide, izgleda, televizijom
Nema više nikakve sumnje - serija 'Sulejman Veličanstveni' sapuničarski je fenomen sezone, ako ne i godine. Internetski komentatori mogu se do besvijesti ljutiti kako nemaju pojma tko to gleda - činjenice govore da lažu. Svi znamo barem jednu, a najvjerojatnije i više osoba koje gledaju Sulju. Turska je serija izvornoga naslova 'Veličanstveno stoljeće' osvojila Hrvatsku onako kako sâm Sulejman to nije uspio učiniti prije nekoliko stotina godina. Kada je Rimsko Carstvo u doba antike osvojilo Grčku pa se grčka kultura naglo proširila rimskim domovima, nastala je uzrečica: Pokorena Grčka pokorila je Rim. Nešto se slično dogodilo s Turcima, Sulejmanom iHrvatskom. Nisu nas uspjeli osvojiti silom u doba njegove vladavine, ali su nas sada osvojili televizijomO tome je li i ovdje, kao i u slučaju Grčke i Rima, riječ o kulturi ili nečemu mnogo prizemnijem, ne vrijedi raspravljati. Sulejman utjelovljen u liku glumca Halita Ergenca neosporna je pop-kulturna činjenica godine u Republici Hrvatskoj i njezinu TV eteru.
Zašto je 'Sulejman Veličanstveni' tako popularan među domaćim gledateljima? Donekle je to zbog određene povijesne i tradicijske bliskosti jer Osmansko Carstvo nam je stotinama godina bilo prvi susjed i snažan kulturni utjecaj, mnogi su od građana RH i sami potomci Turaka koji su se naselili na ove prostore za širenja toga imperija na naše krajeve te nam drevni običaji prikazani u seriji o Veličanstvenom nisu sasvim nepoznati ni strani. No još su nam bliskiji i poznatiji oni događaji, običaji, pa i događaji kakvi se prikazuju u domaćim sapunicama kao što su 'Larin izbor' i 'Ruža vjetrova' pa ih je Suljo svejedno od početka prikazivanja do danas potukao do koljena. Tu na scenu, međutim, ulijeće moment egzotike, Orijenta i bogate prošlosti - vrlo popularnih i često korištenih sastojaka petparačkih romana, priča, filmova i serija, u kojima se trivijalna radnja i jednodimenzionalni likovi čine zanimljivijima oblačenjem u raskošne kostime prošlih vremena te tajnovite intrige dvorova i harema.
Nijedna druga serija koja se trenutačno prikazuje na domaćim televizijama ne može po tim, gore pobrojanim elementima konkurirati Sulji. Naizgled povijesna dramska serija, koja do neke mjere doista i jest utemeljena na činjenicama - gledateljstvu je de facto zanimljiva zbog onoga što prikazuje 'iza scena' velikih povijesnih zbivanja i što se ne može pronaći ni u jednom povijesnom udžbeniku na kugli zemaljskoj. Haremske spletke, ljubavni trokuti, četverokuti i pentagrami, međusobna nadmudrivanja sultanija i raznih drugih djevojčura zavijenih u svilu i kadifu... TO je ono što gledatelje drži prikovanima uz ekran, a ne povijest. Povijest je tu samo izvrstan izgovor za gledanje, opravdanje koje se servira prijateljima i okolini čija je naklonost sapunicama nešto suzdržanija.
Još je jedan razlog zbog kojega je 'Sulejman' tako popularan, a koji ujedno i objašnjava zašto će u Hrvatskoj turske kvazipovijesne sapunice uvijek biti mnogo gledanije od, primjerice, jednako kostimiranih, jednako u povijest smještenih i jednako 'susjednih' Showtimeovih 'Borgija' (osim puke činjenice što 'Borgije' nisu sapunica). Prikaz romansa, borbi za moć i inih većih te manjih zapleta u 'Sulejmanu' izrazito je patrijarhalan. Jest, u središtu su serije žene i njihove su haremske spačke ono što gledatelje najviše zanima, ali sve žene u 'Veličanstvenom stoljeću' prije svega su definirane svojim odnosom s muškarcima. One su iznad svega kćeri, majke, supruge, priležnice, otetedjevojke iz kolonija - i na njihovu se odnosu sa sultanom i drugim moćnim muškarcima s dvora zasniva ne samo njihova moć, nego koji put i čisti opstanak. Istina, 'Sulejman' se u tome mnogo ne razlikuje ni od drugih turskih, pa ni meksičkih i u krajnjoj liniji hrvatskih sapunica (čiji su tvorci isto tako nanjušili da gledatelji padaju na patrijarhat, žene pod skutima pomalo mračnih junaka, vjeru, boga i majčinstvo) - ali to zbog 'povijesnog konteksta' izraženija komponenta patrijarhata zacijelo mu ne odmaže u popularnosti
Na kraju krajeva, tu je i vješta PR-mašina koja stoji iza serije, a koja medije neprekidno hrani pričama o kontroverzijama koje serija izaziva u matičnoj državi, o ljubavnim i drugim nedaćama glavnih glumaca te o bizarnim epizodama u kojima obožavatelji i obožavateljice čine svakojake gluposti ne bi li se približili ili što više nalikovali svojim ljubimcima. Potonje se već počelo širiti i na Hrvatsku. Prije dvadesetak godina, dok je domaćim TV-eterom harao virus naziva 'Santa Barbara', jedna je bakica iz Like ili Dalmatinske zagore naručila misu za glavnu junakinju Eden, koja je nekoliko desetaka epizoda bila zatočena u otimačevu podrumu. Sada, koliko čujem, brojne mlade i Hrvatice srednje dobi boje kosu u posebnu nijansu crvene ne bi li više nalikovale sultaniji Hurem, a nedavno sam čula da je jedna čak od zubara zatražila da joj protezu izradi s izbačenijim očnjacima, kakve ima glavna junakinja popularne serije.
Sve dok se takve priče šire javnošću, sve dok plavooki Halit Ergenc s medijima dijeli pojedinosti o svojem braku, sve dok povijesno utemeljeni 'Sulejman Veličanstveni' donosi dovoljno dobro kostimiranih haremskih intriga i sve dok su žene u toj seriji - na 'mjestu koje im pripada', RTL ne mora brinuti za gledanost. Suljo je sapuničarski prvak 2012. godine. A mogao bi biti i sljedeće.