Kazališni, televizijski i filmski glumac uspješno se nosi sa svim svojim pozivima, a u posljednjih petnaest godina za mnoge TV gledatelje simpatični 45-godišnjak postao je sinonim i za voditelja kvizova. Sve to uspješno balansira s privatnim životom u kojem uživa uz suprugu Lejlu i dvojicu sinova, Armana i Dinu.

Premijeru monodrame najprije ste imali u Bosni, potom u Zagrebu. Jeste li zadovoljni reakcijom publike?

Formulirao sam to u jednu rečenicu: od predstave sam uspio dobiti ono što sam htio, a od publike sam dobio više nego što sam očekivao. Dramaturški sam zamislio da predstava krene odakle je krenuo Ćirin i moj život pa da se nastavi u gradu u kojem obojica živimo i koji volimo. Puno mi je srce zbog svega toga.

Tijekom Svjetskog prvenstva bili ste angažirani da imitirate 'bijeli šal' u 'Ćirologiji' i ‘Ćirokladuši’. Kada se rodila ideja za predstavu?

Ova predstava nije stvar nogometa, nego čisto kao nešto što vas zainteresira kao nečiji život. Počeo sam ga imitirati na bazi zafrkancije i kratke forme, no kako sam saznavao sve više informacija o njemu, shvatio sam da je to zaista lijepa priča. Čak sam razmišljao i o seriji, filmu i onda mi je pala ideja na pamet: 'Pa nitko nema predstavu o sebi.' To mi se neko vrijeme motalo po glavi kao ideja, no Ćiro nije bio za, pa je onda nekako pristao i, kako volim reći, 'digao rampu'. Našao sam dobrog suradnika, dramaturga Antonija Gabelića i u pola godine smo se naradili, 'pretumbavali', sastajali s Ćirom, izmišljali, maštali i na kraju napravili predstavu kojom smo super zadovoljni.

Kako je Ćiro reagirao kao je vidio predstavu? Je li bio zadovoljan ili je imao zamjerki?

Gledao je sve i u Travniku i u Zenici i dvije zagrebačke izvedbe. Naravno, svatko ima sitne želje, svoje zamjerke, ali ono što je umjetničko djelo - u to se ne treba petljati. Kad su mu sestra, supruga, sin i snaha rekli da im je predstava 'top', vjerojatno to čovjeka smiri i ispuni srećom. Možda bi on to drukčije napravio, ali ovo je moja vizija i Ćiro to zna i poštuje, a koliko vidim, sretan je i zahvalan na onome što smo napravili. Nadam se da će doći i na 1000. izvedbu. (smijeh)

Pretpostavljam da već imate brojne pozive i zakazane predstave u regiji.

Dok god je ljudi žele vidjeti, otići ćemo kamo god nas pozovu. Već imamo dogovorene Split, Sarajevo, Čakovec, Osijek, nakon toga i Beč. Ima puno upita, ali treba to posložiti s drugim obavezama.

Kad ste spomenuli druge obaveze - godinama ste zaštitno lice u zabavnom programu HTV-a i cijelo to vrijeme održavate najviše standarde, što je dokaz toga koliko se cijeni profesionalnost na javnoj televiziji. Kako vam je to uspjelo?

Možda sam stvarno imao sreće, a HTV-u sam beskrajno zahvalan na prilici i nadam se da sam bar djelomično vratio to povjerenje. Jedini problem na našoj državnoj televiziji je taj što se uredničke garniture često mijenjaju. Zadnji put me Mirko Galić pozvao na kavu i rekao: 'Evo ti ruka i hvala ti na svemu dosad učinjenom.' Imam sreću što radim s ekipom koja je godinama ista, osim što su Maja Jurković i Lazo Goluža, kao mama i tata kvizova, otišli u mirovinu. S njima smo u kontaktu i jako nam nedostaju, ali su Igor i Andrea Grković sjajni nasljednici, tako da se osjećam zaštićeno i, za što se nadam da se vidi, radim s istim žarom jer mi ni najmanje nije dosadilo. Da mi dosadi, vjerujte mi da to sigurno više ne bih radio. Zabavno mi je valjda jer ima doticaja s djetetom u meni, glumačkim poslom, improvizacijom i ta forma mi odgovara, tako da se u njoj dobro snalazim. Ne vjerujem da bih mogao raditi neki voditeljski posao s napisanim scenarijem. To mi ne bi bilo izazovno.

Kako podnosite kritiku?

Puno bolje nego hvalospjeve! (smijeh) Kad me ljudi hvale, nekako mi je neugodno, a na kritiku se sav pretvoriš u uho. Kad sam radio monodramu o Ćiri, zvao sam Gorana Kulenovića, Ivana Lea Lemu, Borisa Svrtana, ljude kojima vjerujem, da mi kažu što krivo radim, jesam li što propustio.

Treći put surađujete s Antunom Vrdoljakom, redateljem koji vas nakon 'Duge mračne noći' i uloge oficira Ozne opet vidi u obavještajnom miljeu. Kako televizijske i glumačke obaveze usklađujete sa snimanjem serije i filma 'General'?

Lijepo, uzmete kalendar i vidite koji dan možete, a kad ne možete, zamolite kazalište da vas oslobodi i sve se dogovorite. Ovih dana bit ću u Zadru, pa se vraćam u Zagreb, pa Knin. Ide to usklađivanje jako dobro!

Glumit ćete vojnog stratega, obavještajca analitičara i umirovljenog admirala Davora Domazeta Lošu. Jeste li se možda susreli s njim?

Čuli smo se telefonom, ali nema tu previše filozofije - to je dramaturški sjajno napisano. Poznajem gospodina Domazeta, ali to nije dokumentarni film da idemo skidati njihove glasove, geste i mimiku. To je stvar naznake nekog karaktera. Niti će Goran skidati Gotovinine mote, niti ću ja skinuti Lošu. Ovo je glumački zadatak kao i svaki drugi, ali drago mi je da znam čovjeka kojeg glumim. I da, naravno, gledao sam puno njegovih snimaka na Youtubeu, ali ne mogu reći da mi to nešto previše znači jer sam u glavi imao viziju britkog i odrješitog čovjeka.

Profesionalni život obilježava vam usklađivanje obaveza zbog snimanja kviza i filmova te nastupa u kazalištu. Što vam najteže pada?

Najteže mi pada odvojiti se od obitelji. Većina ljudi uživa kad se malo makne od obitelji, a meni je žao otići na dva, tri dana. Sve je to nakratko, tako da nekako izdržim bez njih. Sve što radim jako volim i srećom da je tako, inače ti se život pretvori u pakao. (smijeh)

Lejla i vi ste u dugogodišnjem skladnom braku na kojem bi vam mnogi mogli pozavidjeti. Zašto danas većina ljudi brzo odustaje od brakova, veza?

Supruga i ja stalno ponavljamo da su tri stvari najvažnije: ljubav, poštovanje, razumijevanje te kompromis kao četvrti dodatak. Ljubav mijenja oblike, dolazi do plime i oseke, ali poštovanje i razumijevanje su ono što je osnovno i preduvjet da neće biti nekih velikih bura bez obzira na različitost karaktera, jer svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Kad se ljudi međusobno poštuju, onda se sve da dogovoriti, pa je kompromis vrlo izgledan u stvarima kad se ne slažete. Možda današnji način života nije plodno tlo za stabilne brakove. Stalno si postavljam pitanje: 'Zašto se više ne družimo?' Kad smo bili mali, svaku večer je netko bio kod nas, uvijek je bila neka meza na stolu, pivo, vino... (smijeh) Ta vesela i neopterećena druženja bila su češća, a sad se ništa ne stigne. Ali uvijek ti u srcu nekako ostane dašak prošlosti, života s roditeljima koji su te odgojili i usadili ti puno nekih vrijednosti. Te vrijednosti nekako pokušavam prenijeti svojoj djeci.

Koje su to vrijednosti i lekcije koje nastojite prenijeti i usaditi sinovima Armanu i Dini?

Najviše je to ljudskost. Sve ostalo je stvar karaktera, jer možeš ti dijete oblikovati, ali on se rodi s nečim svojim. Možeš ga usmjeravati, a u ovim godinama shvaćam koliko su mi roditelji dali divnih stvari, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Djecu ne forsiramo, puštamo njima stvari na izbor. Mene nitko ni na što nije prisiljavao pa ne želim ni ja svoju djecu. Mora se znati što je poštovanje prema čovjeku, ljudskost, dobrota i to je jedino što tražim od njih. Za ostalo sam tu kao savjetnik: 'Ako te zanima moje mišljenje, mislim da bi ti bilo bolje trenirati ovo ili ono, ali ti vidi jer ne želim da si nesretan.'

Vi ste tata frend?

Jesam, ali naravno da moraš biti autoritet jer djeca vole znati tko je otac, a tko majka.

Koje lekcije učite od njih?

Oni me stalno podsjećaju da još nisam odrastao. Imam punog tog nečeg djetinjastog u sebi, tako da ne bi bilo loše da napokon shvatim da imam 45 godina. (smijeh) Ne boli nikog, ne boli ni mene, pa neka je tog djeteta u meni!

Što vas opušta, što vas veseli?

Uvijek iste stvari: dobro društvo, pjesma, utakmica. Sad sam se opet navukao na badminton. Joško Lokas me tjera na trčanje. Znam provesti pola dana na kauču ne radeći ništa pa mi bude krivo i mislim si: 'Vani je lijep dan, mogao sam malo i prošetati.' Bitno je slušati svoje emocije i srce - ideš za njima pa dok ne boli, dobro je. (smijeh)

Kod vas ima i dobre genetike. Zapravo se godinama ne mijenjate.

Nekako sam na vrijeme počeo voditi računa o sebi jer u studentskim danima baš i nisam. Da sam nastavio tako još pet godina, vjerojatno bih, što kažu u Bosni, 'propao k'o kauč'. Na vrijeme sam našao balans između onoga što volim, a bećar sam veliki (smijeh). Da mi daju na izbor, vjerojatno bih svaku večer izlazio s društvom na živu glazbu, ali tu su sad drugi prioriteti.